Dobrodošli u najljepšu općinu na brežuljku, općinu Sveti Juraj na Bregu. Pridruži se i ti stvaranju najzanimljivije web stranice te nam pošalji svoju vijest ili zanimljivost pa možda baš tvoju riječ vide brojni svakodnevni posjetitelji.
JEO I SPAVAO PORED CESTE, U KUKURUZU, GRMLJU! Obišao je Kinu, Ameriku, Rusiju, Indiju, Kubu, Egipat…ali na pony ekspresu je bilo najuzbudljivije!
On je jedan od rijetkih, gotovo nevjerojatnih, ljudi u Međimurju koji stigne sve i svugdje. Možete ga sresti na svakoj priredbi, političkom skupu, izložbi, humanitarnoj akciji, druženju… Ako pogledate novinske izvještaje s bilo kojeg skupa uočit ćete njegov lik, ne odmah u prvom redu, ali u trećem-četvrtom sigurno!
– Žao mi je ljudi koji pripremaju izložbe, priredbe, sklupove, a onda im nitko ne dođe. Zato ja idem, jer znam koliko je vremena, posla i odricanja potrebno da bi se realizirao jedan takav zadatak. Tako im dajem podršku – kaže.
Riječ je o Dragutinu Barleku (66) iz Brezja, bivšem građevinaru i poduzetniku, koji je sada u mirovini.
Dragutin je i veliki putnik. Putuje ne samo Međimurjem, koje izuzetno voli, nego i u cijelom Hrvatskom, okolnim zemljama, pa i kontinentima. Prošao je svijet uzduž i poprijeko: od Amerike do Rusije, od Kine do Španjolske, od Kube i Indije do Egipta… Svjetski je putnik, zaljubljenik u old timer vozila, puno čita, bavi se planinarstvom, humanitarnim radom, nema gdje ga nema.
Putovati voli od najranije mladosti. Kao 16-godišnji učenik, na praksi u GK “Međimurju”, nabavio je motocikl pony express i njime otišao na more, u Poreč. Bila je to 1972. godina, nije bilo mobitela, asfalta… Godinu dana kasnije opet svojim “motorčekom” ide na more, ali u Dubrovnik preko Bosne. Bilo je to 30 sati vožnje i prijeđenih 800 kilometara. Za ono doba pravi podvig.
ZASPAO U VLAKU
Prvi put sam pisao o Dragutinu Barleku kad je imao 20 godina. Tada je svojim pony expressom obišao cijelu Jugoslaviju.
– Putovao sam 5 dana rutom od Čakovca, preko Maribora, Jesenica, Ljubljane, Zagreba, Osijeka, Novog Sada, Beograda, Prištine i Skoplja. Jeo sam i spavao usput, gdje me zatekla noć. U kukuruzu, grmlju, grabi pored ceste, ali sam uspio. Vraćao sam se vlakom, ali sam bio toliko umoran da sam prespavao Zagreb i probudili su me u Ljubljani. Motor, koji je bio smješten u poštanskom vagonu, došao je prije mene u Čakovec. Onda to baš nisam htio priznati za javnost – smije se danas Dragec.
Tada je došla vojska, pa opet posao u “Visokogradnji” Građevnog kombinata “Međimurje” do 1980. godine, kada prelazi u stambenu zadrugu Čakovec, a 1993. godine s još dva poslovna partnera otvara privatnu građevinsku tvrtku u kojoj je bio sve do 2011. godine kada odlazi u mirovinu nakon teškog infarka. No, potpuno se oporavio, danas odlično izgleda.
Pa kako su počela ta daleka putovanja, pitam ga dok sjedimo na terasi njegove kuće u Brezju.
– Uvijek sam želio upoznati nove ljude i krajeve. U središtu Čakovca nekad je bio ured Turističke agencije “Generalturist”, koji je u izlogu uvijek imao istaknute vozne redove vlakova, aviona, ali i ponude za turistička putovanja. I ugledam ja reklamu za putovanje u Sovjetski savez i obilazak Moskve, Lenjingrada i Kijeva. Odmah sam rezervirao kartu i obišao ovu veliku zemlju. Bila je 1979. godina, a već 1980. sam bio 8 dana u SAD-u, u New Yorku. Sljedeće 1981. godine već sam u Kini. Bio sam jedan od prvih Hrvata koji je obišao Peking, Kineski zid i sve ostale znamenitosti u ono vrijeme vrlo zatvorene i tajanstvene zemlje, koja me se jako dojmila – prisjeća se Drago Barlek, koji o svakom tom putovanju čuva bogatu arhivu i na tisuće fotografija.
– U ovo vrijeme mi smo za Ruse bili bogataši. Dali bi sve za jaknu koju sam imao, ali bili su dobri domaćini. Sve je bilo jeftino tako da se moglo trošiti do mile volje. U Americi potpuno druga priča. Trebalo je paziti na svaki dolar, jer je sve bilo skupo. Kinezi su imali malo, gotovo ništa. No, bili su gostoljubivi, dali bi ti dušu. Kao što je bio običaj kod nas, u autobusu smo skupili neki novac da damo Kineskinji koja nam je bila vodič, ali je ona to najljubaznije odbila. Rekla je samo da se njeno gostoprimstvo ne plaća! – kaže Dragec.
AUSTRALIJA (ZASAD) NEOSTVARENA ŽELJA
Godine 1982. na redu je bila Australije, ali je nažalost sve otpalo, pa je otišao u Egipat i uživao u piramidama, Kairu i brojnim drugim znamenitostima. Onda je uslijedila pauza od dalekih putovanja, jer se oženio, došla su djeca.
– Moja žena Spomenka ne voli putovati. Bili smo na bračnom putovanju u Španjolskoj, a kasnije i na krstarenju Sredozemljem, ali joj se nije dopalo – kaže kroz osmijeh Barlek.
A onda je došla 2011. godina. I opet sve iz početka: posjet Kubi, Indiji, Kini… sa sobom vodi i sina Ivana. Nedavno se vratio iz New Yorka, jer je želio pokazati drugom sinu Juri gdje je bio prije 42 godine.
– Australija mi zasad ostaje neispunjena želja, ali već radim pripreme. Tko zna, možda se uskoro posreći – kaže mi Drago, a mene zanima odakle mu novac za sva ta putovanja? Ipak, nije to jeftino.
– Mi smo bili sirotinja, pa sam od najranijeg djetinjstva naučio štedjeti. I tako cijeli život. Pola od onoga što sam zaradio ja sam ulagao, a pola štedio. I od te štednje sam putovao. Bio sam i građevinski poduzetnik, pa sam i tu dobro zarađivao. Jedni su ulagali u apartmane, a ja u putovanja. I, naravno, nabavljao sam stara vozila, uređivao ih i njima putovao po cijeloj Hrvatskoj i okolnim zemljama. Čak sam dva puta vozio fićeka do Njemačke i natrag – ponosno će Drago.
OBOŽAVA OLD TIMER VOZILA
Više od 20 godina aktivan je član Old timer kluba Međimurje Čakovec, a u velikoj hali u svom dvorištu ima 6 registriranih i još dva puta toliko neregistriranih vozila: od fićeka do Mercedesa i BMW-a, od motocikla do motorkotača s prikolicom i traktora.
– Tim starim vozilima godišnje prođem najmanje 10 tisuća kilometara. Samo do Budve u Crnoj Gori i natrag ovog ljeta prošao sam oko 2 tisuće kilometara. Svake godine putujem u barem 8 država na 30 do 40 raznih old timer susureta. Samo u Međimurju ih je desetak kroz godinu – kaže i pokazuje mi prekrasne primjerke starih ljepotana na četiri kotača. Njegov Mercedes 180/D Ponton ove jeseni sudjelovao je i u snimanju poznate britanske špijunske serije The Ipcress File u kojem je Zagreb glumio hladnoratovski Berlin oko 1960. godine.
– Snimalo se uglavnom noću i bilo je to nezaboravno iskustvo. Glumcima i kaskaderima, koji su sudjelovali u snimanju, davao sam upute kako se upravlja ovim vozilom. U 4 sata ujutro je završavalo snimanje, a već je u 6 “Berlin” opet postao Zagreb – kaže Drago Barlek.
I tu stajem. Ovo je tek mali isječak iz njegovog bogatog svakodnevnog života. Vjerojatno ni u debelu knjigu ne bi stalno sve ono što je prošao i doživio. Puno toga mi je ispričao, ali sam u ovaj tekst uvrstio samo ono što se meni činilo zanimljivim i važnim. Barem dio onoga što sam ispustio iskoristit ću kao uvod u priču kad se vrati iz Australije.
U njegovom dugom putovanju ljepotama domovine i prostranstvima svijeta želim mu svako dobro i siguran put!
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavio/foto: Ivica Jurgec