Dobrodošli u najljepšu općinu na brežuljku, općinu Sveti Juraj na Bregu. Pridruži se i ti stvaranju najzanimljivije web stranice te nam pošalji svoju vijest ili zanimljivost pa možda baš tvoju riječ vide brojni svakodnevni posjetitelji.
Žena koja može sve: Đurđa Tkalec kamionom potegne i do Strasbourga!
Živimo u svijetu gdje su rodno uvjetovana radna mjesta odavno stvar prošlosti. Više ne postoje tipično ženska ili tipično muška zanimanja.
Obrazovanje i drugačiji pogled na svijet dozvolili su nam da se udaljimo od tih ustaljenih pravila tko je za što rodno predodređen. Tako su muškarci odlični kuhari, frizeri, odgojitelji u vrtiću, dok su žene varioci, vozačice autobusa ili kamiona. To su tek neka zanimanja koja su nekad bila rezervirana za jedan, određeni spol, bilo muški ili ženski.
Srećom, takvi su stereotipi iza nas. Danas je nezamislivo da žene ne mogu ući u odvjetničku komoru ili da ne mogu raditi sve ono što su naumile. Dapače, svatko tko se u koštac primi s bilo kakvih zanimanjem, na kraju u njemu može i uspjeti. Posao je posao, nevažno kojeg si spola.
Ne srećemo često žene za kamionskim volanom
Iako, i dalje postoje zanimanja u kojima pretežno prevladava određeni spol. Tako primjerice na cesti nećete često sresti ženu za kamionskim volanom. No, one itekako postoje. I to u Međimurju. Jedna od njih je žena zmajica – Đurđa Tkalec iz Vučetinca koja na Dan planeta Zemlje, 22. travnja, slavi 50. rođendan. Ta samozatajna žena, rodom iz Pleškovca, iza sebe ima brojne zanimljive priče i iskustva. Majka je trojice sinova: Igora (22), Tome (20) i Ivana (12).
Još kao mlada djevojka s 18 godina otišla je iz Međimurja u Njemačku gdje je trebala raditi kao au pair (čuvanje djece), no zbog nedostatka prilike otišla je u Francusku ujaku Antunu koji je bio modni kreator. Trebala je biti svega tri tjedna, ali na kraju se to pretvorilo u čak šest godina.
– U centru Pariza živjela sam od 1991. do 1997. godine. Oduvijek sam voljela crtati, pa sam tako u njegovu modnom obrtu radila skice za razne odjevne predmete, najviše haljine i vjenčanice, govori nam naša svestrana sugovornica.
Od modnih kreacija do kamiona
Upisala je školu i završila za profesoricu francuskog jezika. No, nije radila kao profesorica jezika, već je bila involvirana u ujakov posao koji je u to vrijeme imao već izgrađen modni biznis, a neke su njegove kreacije bile predodređene i za englesku kraljicu.
– Ujak je imao takozvani kraljevski pečat, pa smo tako neke kreacije radili za kraljicu Elizabetu. Bilo je tu još brojnih poznatih lica koja su nosila ujakove kreacije. Zapravo je to bio brat moje bake, ali sam ga ja zvala vujč. Jednu sam vjenčanicu čak i ja radila, govori nam Đurđa.
No, kao profesorica francuskog jezika u struci nikada nije radila. Nakon Pariza u Zagrebu je otvorila tvrtku koja se trebala baviti modom. Zapravo je to bio svojevrstan Đurđin san, no u to je vrijeme i njen suprug Igor otvorio firmu koja se i danas uspješno bavi prijevozništvom, pa se stoga priklonila njegovu poslu.
– Jednostavno bi bilo prekomplicirano da smo oboje tjerali svoje poslove. Trebalo je odlučiti što će biti bolje za nas i tako smo odlučili da će to biti kamioni. Zajedno smo devet godina živjeli u Bogdanovcu dok se nismo preselili u Vučetinec, prisjeća se Đurđa poslovnih početaka.
Nakon takve životne odluke, logičan je slijed bio polaganje vozačke dozvole za kamion. Đurđa kaže kako to nije ništa strašno. Na početku je bilo malo straha jer je to ipak kamion, a ne auto, ali ništa što se ne bi dalo savladati.
– Na početku smo puno zajedno vozili, po cijeloj Europi. Onda su došla djeca, imali smo zaposlene vozače pa više nije bilo toliko potrebe da i ja vozim. No, ako je potrebno, nije mi ni najmanji problem sjesti za volan i krenuti na cestu, kaže. Utovar i istovar ne pitaju koji je dan ili koje vrijeme. Takav posao često iziskuje i odlazak na put vikendom. Osim kamiona, Đurđa dobro barata i viličarom.
– Prije sam bila u financijama, dok danas tražim ture, dogovaram isporuke, tražim robu. Ukratko, bavim se organizacijom. Disponiram vozače i u dogovoru sam s njima, kaže.
Pola posla je dobra organizacija
Rute su po cijeloj Europi. Od Slovenije, Mađarske Bosne, do Njemačke, Francuske i zemalja Beneluxa. Treba to sve skupa dobro uskladiti. S jedne su strane obveze na poslu i izazovi u tom svijetu, dok su s druge strane brojne obiteljske obaveze. Tu su kuća, djeca, s time da je najmlađi Ivan tek u 6. razredu osnovne škole. No, Đurđa kaže kako sve to nekako ide svojim tokom. Nije uvijek lako. Često je potrebna i žrtva, no ona za sebe ne smatra da je baš toliko različita od drugih žena.
– Mislim da ima žena koje rade i više i teže poslove od mene. No, kod mene nema izgovora da se nešto ne može. Joj, koliko puta nam se događalo da smo nekamo došli na neku proslavu, mobitel je zazvonio i mi smo morali otići. Takav je to posao i jednostavno mu se treba prikloniti, govori nam naša sugovornica iz Vučetinca.
Kao i sve, tako su se kamioni s godinama modernizirali. No, i dalje je potrebna velika koncentracija, a i treba izdržati vožnju na daleke relacije. Na takve udaljenosti potrebna su dva vozača koji se izmjenjuju, no Đurđa kaže da sama vozi relacije u našem susjedstvu, primjerice po Sloveniji ili Mađarskoj.
– Kamion nije teško voziti. Sve je stvar navike. Sjećam se, jednom smo trebali nešto isporučiti u Strasbourg. Suprug Igor bio je angažiran na drugim poslovima i bio je umoran, a trebalo je krenuti na put. Prvi dio puta sam trebala voziti ja, ali sam na kraju sama došla do cilja. Ništa nije teško ako si tako u glavi posložiš, zaključuje naša vedra sugovornica.
preneseno s: www.mnovine.hr
objavila: Dora Vadlja
Foto: Zlatko Vrzan