POTRESNO SVJEDOČENJE MEDICINSKE SESTRE SPOMENKE TOMAŠIĆ Teški trenuci kad smrt pokuca na vrata…

Godine u ovoj priči više nisu pravilo… Nažalost, sve je više mlađih palijativnih pacijenata, kaže naša sugovornica

Prvostupnica sestrinstva Spomenka Tomašić (56) iz Lopatinca radi u Centralnoj dnevnoj bolnici s kemoterapijom Županijske bolnice Čakovec, no dopredsjednica je udruge nazvane Pomoć neizlječivima. Udruga blisko surađuje s bolnicom te razvija palijativne oblike skrbi kroz pomaganje umirućim bolesnicima i njihovim obiteljima. Spomenka radi i kao voditeljica posudionice pomagala koja djeluje unutar udruge, a bolnički krevet, invalidska kolica, antidekubitalni madraci i toaletne stolice ustupaju se besplatno.

– Za posao medicinske sestre sam se odlučila nakon što mi je otac doživio tešku prometnu nesreću i bio u komi mjesec dana. U to vrijeme sam pohađala osmi razred i nisam bila sigurna želim li postati medicinska sestra ili učiteljica, ali vidjevši požrtvovnost medicinskog osoblja, zaključila sam da i ja želim pomagati drugima, otkriva nam sugovornica.

Spomenka Tomašić je potom upisala srednju Medicinsku školu u Varaždinu, a nakon toga se zaposlila u našoj bolnici. Radila je na odjelu Objedinjenog hitnog bolničkog prijema pa u Jedinici intenzivne njege, a dvije godine provela je i kao medicinska sestra u vrtiću gdje je radila s djecom s posebnim potrebama. Nakon 25 godina radnog staža upisala je i fakultet te postala prvostupnicom, a u Dnevnoj bolnici ŽBČ-a radi od osnutka odjela, 15 godina.

NIJE DVOJILA

S potrebama palijativnih pacijenata prvi puta se susrela kada je dvoje članova njezine obitelji oboljelo od karcinoma, a obitelj je ostala prepuštena sama sebi.

– Nije bilo nikakve pomoći pa smo sve prolazili sami i tu sam prvi puta uvidjela potrebu za dodatnom palijativnom skrbi, ističe S. Tomašić.

Ponukana iskustvom nije dvojila da se 2010. uključi u rad tada novoosnovane udruge i posudionice i od tada aktivno volontira.

– Predmete iz posudionice godišnje koristi i do 500 ljudi, a uz podršku u pomagalima nastojimo biti i psihološka podrška pacijentima s dijagnozom Z54, palijativni pacijent. To je dijagnoza koja se daje nakon što se iscrpe sve mogućnosti za aktivno liječenje, a iako se dio pacijenata oporavi, češći su smrtni ishodi, kaže Spomenka Tomašić.

PODRŠKA

Uz medicinsku pomoć palijativnim pacijentima je potrebna i psihološka podrška jer bolest uvelike utječe na ljude o čemu naša sugovornica svjedoči iz prve ruke:

– Osoba prvo negira i ne prihvaća svoju situaciju, a nakon toga dolazi ljutnja. Pacijent se ljuti na medicinske djelatnike i obitelj, a ljutnju često prati i agresija uz odbijanje lijekova. U tom periodu bitno je ostati svjestan da su promjene raspoloženja uzrokovane bolešću te ih ne treba shvaćati osobno, ističe iskusna medicinska sestra.

– U posljednjoj fazi pacijenti se pomire sa sudbinom i tu je bitno da obitelj što više vremena provede s bolesnom osobom. To je vrijeme kada se treba posvetiti ispunjenju želja pacijenta, a često se rješavaju i želje po pitanju sahrane. U tom periodu bitno je oprostiti se od osobe na dostojanstven način. Teške su to situacije koje pogađaju i mijenjaju i umiruću osobu i obitelj. Svaka obitelj reagira drugačije, a često se dogode situacije da je palijativni pacijent muška osoba koja je bila hranitelj obitelji, pa tada dolazi do velikih promjena u kojima žena uz brigu o djeci mora preuzeti i ulogu glave kuće. Suze su tu neizbježne i uvijek sugeriramo, ako se imate potrebu isplakati, plačite, ističe Spomenka Tomašić.

Takve situacije teško padaju i njoj samoj, pa s ostalim volonterima u udruzi odlazi psihologinji s ciljem pružanja još efikasnije podrške pacijentima i obiteljima.

– Godine u ovoj priči više nisu pravilo… nažalost, sve je više mlađih palijativnih pacijenata, a kardiovaskularne bolesti – koje su prvi uzrok smrtnosti – slijede maligne bolesti, pojašnjava naša sugovornica.

HOSPICIJ

U svom radu sestra Spomenka se susreće i s problemom nedostatak hospicija na našem području.

– Kada obitelj više nije u mogućnosti brinuti o pacijentu, potrebno ga je smjestiti u adekvatnu ustanovu, a najbliža ustanova s odjelom za palijativu je u Novom Marofu. Problem je što Služba za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof zbrinjava pacijente iz cijele sjeverozapadne Hrvatske pa je prisutan deficit kreveta, a smještaj u domove za starije nije rješenje jer tamo nedostaje stručnog osoblja. Zato Međimurju treba odjel za palijativnu skrb ili – kao dugoročno rješenje – hospicij, zaključuje Spomenka.

U međuvremenu Spomenka će i dalje pomagati, na svom radnom mjestu i u udruzi:

– U volontiranju mi mnogo pomaže suprug Stjepan koji po potrebi prevozi sve što treba, a podrška su mi i djeca PetraValentino i Sandra te unučad MateoLovro i Dominik, kaže nam Spomenka Tomašić.

* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.505

preneseno s: www.emedjimurje.hr

Scroll to Top Skip to content