Dobrodošli u najljepšu općinu na brežuljku, općinu Sveti Juraj na Bregu. Pridruži se i ti stvaranju najzanimljivije web stranice te nam pošalji svoju vijest ili zanimljivost pa možda baš tvoju riječ vide brojni svakodnevni posjetitelji.
POTRESNO SVJEDOČENJE MEDICINSKE SESTRE SPOMENKE TOMAŠIĆ Teški trenuci kad smrt pokuca na vrata…
Godine u ovoj priči više nisu pravilo… Nažalost, sve je više mlađih palijativnih pacijenata, kaže naša sugovornica
Prvostupnica sestrinstva Spomenka Tomašić (56) iz Lopatinca radi u Centralnoj dnevnoj bolnici s kemoterapijom Županijske bolnice Čakovec, no dopredsjednica je udruge nazvane Pomoć neizlječivima. Udruga blisko surađuje s bolnicom te razvija palijativne oblike skrbi kroz pomaganje umirućim bolesnicima i njihovim obiteljima. Spomenka radi i kao voditeljica posudionice pomagala koja djeluje unutar udruge, a bolnički krevet, invalidska kolica, antidekubitalni madraci i toaletne stolice ustupaju se besplatno.
– Za posao medicinske sestre sam se odlučila nakon što mi je otac doživio tešku prometnu nesreću i bio u komi mjesec dana. U to vrijeme sam pohađala osmi razred i nisam bila sigurna želim li postati medicinska sestra ili učiteljica, ali vidjevši požrtvovnost medicinskog osoblja, zaključila sam da i ja želim pomagati drugima, otkriva nam sugovornica.
Spomenka Tomašić je potom upisala srednju Medicinsku školu u Varaždinu, a nakon toga se zaposlila u našoj bolnici. Radila je na odjelu Objedinjenog hitnog bolničkog prijema pa u Jedinici intenzivne njege, a dvije godine provela je i kao medicinska sestra u vrtiću gdje je radila s djecom s posebnim potrebama. Nakon 25 godina radnog staža upisala je i fakultet te postala prvostupnicom, a u Dnevnoj bolnici ŽBČ-a radi od osnutka odjela, 15 godina.
NIJE DVOJILA
S potrebama palijativnih pacijenata prvi puta se susrela kada je dvoje članova njezine obitelji oboljelo od karcinoma, a obitelj je ostala prepuštena sama sebi.
– Nije bilo nikakve pomoći pa smo sve prolazili sami i tu sam prvi puta uvidjela potrebu za dodatnom palijativnom skrbi, ističe S. Tomašić.
Ponukana iskustvom nije dvojila da se 2010. uključi u rad tada novoosnovane udruge i posudionice i od tada aktivno volontira.
– Predmete iz posudionice godišnje koristi i do 500 ljudi, a uz podršku u pomagalima nastojimo biti i psihološka podrška pacijentima s dijagnozom Z54, palijativni pacijent. To je dijagnoza koja se daje nakon što se iscrpe sve mogućnosti za aktivno liječenje, a iako se dio pacijenata oporavi, češći su smrtni ishodi, kaže Spomenka Tomašić.
PODRŠKA
Uz medicinsku pomoć palijativnim pacijentima je potrebna i psihološka podrška jer bolest uvelike utječe na ljude o čemu naša sugovornica svjedoči iz prve ruke:
– Osoba prvo negira i ne prihvaća svoju situaciju, a nakon toga dolazi ljutnja. Pacijent se ljuti na medicinske djelatnike i obitelj, a ljutnju često prati i agresija uz odbijanje lijekova. U tom periodu bitno je ostati svjestan da su promjene raspoloženja uzrokovane bolešću te ih ne treba shvaćati osobno, ističe iskusna medicinska sestra.
– U posljednjoj fazi pacijenti se pomire sa sudbinom i tu je bitno da obitelj što više vremena provede s bolesnom osobom. To je vrijeme kada se treba posvetiti ispunjenju želja pacijenta, a često se rješavaju i želje po pitanju sahrane. U tom periodu bitno je oprostiti se od osobe na dostojanstven način. Teške su to situacije koje pogađaju i mijenjaju i umiruću osobu i obitelj. Svaka obitelj reagira drugačije, a često se dogode situacije da je palijativni pacijent muška osoba koja je bila hranitelj obitelji, pa tada dolazi do velikih promjena u kojima žena uz brigu o djeci mora preuzeti i ulogu glave kuće. Suze su tu neizbježne i uvijek sugeriramo, ako se imate potrebu isplakati, plačite, ističe Spomenka Tomašić.
Takve situacije teško padaju i njoj samoj, pa s ostalim volonterima u udruzi odlazi psihologinji s ciljem pružanja još efikasnije podrške pacijentima i obiteljima.
– Godine u ovoj priči više nisu pravilo… nažalost, sve je više mlađih palijativnih pacijenata, a kardiovaskularne bolesti – koje su prvi uzrok smrtnosti – slijede maligne bolesti, pojašnjava naša sugovornica.
HOSPICIJ
U svom radu sestra Spomenka se susreće i s problemom nedostatak hospicija na našem području.
– Kada obitelj više nije u mogućnosti brinuti o pacijentu, potrebno ga je smjestiti u adekvatnu ustanovu, a najbliža ustanova s odjelom za palijativu je u Novom Marofu. Problem je što Služba za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof zbrinjava pacijente iz cijele sjeverozapadne Hrvatske pa je prisutan deficit kreveta, a smještaj u domove za starije nije rješenje jer tamo nedostaje stručnog osoblja. Zato Međimurju treba odjel za palijativnu skrb ili – kao dugoročno rješenje – hospicij, zaključuje Spomenka.
U međuvremenu Spomenka će i dalje pomagati, na svom radnom mjestu i u udruzi:
– U volontiranju mi mnogo pomaže suprug Stjepan koji po potrebi prevozi sve što treba, a podrška su mi i djeca Petra, Valentino i Sandra te unučad Mateo, Lovro i Dominik, kaže nam Spomenka Tomašić.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.505
preneseno s: www.emedjimurje.hr