Dobrodošli u najljepšu općinu na brežuljku, općinu Sveti Juraj na Bregu. Pridruži se i ti stvaranju najzanimljivije web stranice te nam pošalji svoju vijest ili zanimljivost pa možda baš tvoju riječ vide brojni svakodnevni posjetitelji.
ČOVJEK BOGATE BIOGRAFIJE
On je matematički “biser” i nogometni veteran
On je bivši sportski novinar, učitelj matematike u Osnovnoj školi ˈIvan Goran Kovačićˈ Sveti Juraj na Bregu i asistent na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu. Željko Kraljić (44) iz Savske Vesi kroz svoju je profesionalnu karijeru stekao zavidnu biografiju, a što ga je svih tih godina motiviralo i kako njegov život izgleda sada, ispričao je za naš portal.
Kada bi se opisivo Željko Kraljić opisali bismo ga kao profesionalca i filantropa.
– Kada sam bio dijete, često sam drugima pomagao učiti i čitati. Tada još nisam mogao zamisliti da ću jednog dana biti nastavnik, ali sam znao da je to nešto što radim dobro. Rano sam pak shvatio da je bitno ići za onime što nas veseli i inspirira, za poslom koji zapravo nikad ne postaje samo ˈposaoˈ. Osim što radim kao profesor matematike u osnovnoj školi, nedugo sam počeo predavati kolegij Metodika nastave matematike na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu.
Do ovakvog razvoja došlo je sasvim slučajno.
– Nedostajalo je kompetentnog kadra. Izvanredna profesorica Dubravka Glasnović Gracin jedna je od rijetkih koja je doktorirala metodiku matematike, a zbog mnoštva obaveza trebala je asistenta. Poznavali smo se od prije. Tako sam nedugo primio njezin poziv s prijedlogom da preuzmem neka predavanja na fakultetu. Pomislio sam: ˈZašto ne bih pokušao?ˈ Na fakultetu radim s mladim i perspektivnim studentima s kojima se osjećam dobro. Osim toga, i oni su zadovoljni s mojim radom. No nije sam to ono što mene motivira. Vjerujem da imam za ponuditi mnogo originalnih kreativnih ideja, a rad s mladim i energičnim ljudima dodatno me potiče i nadahnjuje, ističe Željko.
Prije nego je započeo predavati na fakultetu, Željko je zapečatio svoju karijeru sportskog novinara.
– U sportskom sam novinarstvu od fakulteta. Prošle sam godine prekinuo suradnju. Dogodilo mi se to da sam u isto vrijeme radio za radio, portal, predavao na fakultetu i u školi. Moj je raspored postao pretrpan i shvatio sam da to nije život kojeg želim voditi. U tom sam pravcu krenuo kao mlađi čovjek kada sam mogao sve, no kroz neko sam vrijeme spoznao da ono nije vrijedno onoga što gubim. Mojih je obaveza bilo previše. Iako vjerujem da bih te poslove mogao kvalitetno odrađivati, sve se to nije više moglo uskladiti s mojoj najvažnijom ulogom, onom supruga i oca. Imam ženu i dvoje djece i želio sam više vremena provoditi s njima. Oni su moj prioritet.
Uloga oca nadmašila je sve druge.
– Imam sina Janka (7) i kćer Matildu (14). Druge godine tako imamo dva ˈprvašićaˈ. Janko kreće u prvi razred osnovne škole, a Matilda u prvi razred srednje. Moja supruga i ja izuzetno se trudimo da u ovom osjetljivom razdoblju njihova života budemo uz njih. Ono što nas posebno veseli je to što moja kćer unatoč tome što ulazi u tinejdžersku dob i dalje želi razgovarati i dijeliti s nama svoje doživljaje i događaje. Naša nas djeca održavaju mladima, govori nam Željko.
Kada su u pitanju njegovi učenici, Ž.Kraljić smatra da je uz obrazovnu ulogu škole, jednako bitna i ona odgojna.
– Moja je filozofija da djecu treba pripremiti za zanimanja koja trenutno ne postoje. Vjerujem čak da je puno bitniji onaj odgojni dio koji škola nudi. Znanje ne vrijedi ako djecu ne naučite marljivosti i upornosti kako bi ona jednog dana mogla završiti bilo koji posao. Što se tiče matematike i onog obrazovnog djela, često kontaktiram s kolegama iz srednjih škola kako bih iz prve ruke saznao koja je razina znanja potrebna kako bi učenici u srednju školu došli pripremljeni i nastavili daljnje obrazovanje. Izuzetno sam ponosan kada čujem da su neki moji učenici upisali matematički, prirodoslovni, medicinski fakultet ili nešto drugo. To znači da su stekli dobro predznanje što mi je potvrda da svoj posao radim dobro.
Čuđenje mnogih, ali i njegovih učenika, izaziva Željkovo uspješno kombiniranje sportskog života s onim u prosvjeti.
– Jedno s drugim dugo je vremena bilo nespojivo. Ako se mene pita, ukoliko želite biti mentalno i intelektualno fit, morate to biti fizički. Počeo sam igrati s 16 godina, pa iako je bilo prekida, oko svoje tridesete godine osvijestio sam da bi mi sjedilački način života koji se veže uz učiteljsku profesiju mogao dugoročno postati i zdravstveni problem. Danas igram jednom tjedno, iako to nije dovoljno, to je prilika da u isto vrijeme zadovoljim one društvene i fizičke potrebe.
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavila/foto: Blanka Lozić