Dobrodošli u najljepšu općinu na brežuljku, općinu Sveti Juraj na Bregu. Pridruži se i ti stvaranju najzanimljivije web stranice te nam pošalji svoju vijest ili zanimljivost pa možda baš tvoju riječ vide brojni svakodnevni posjetitelji.
Vlč. Ivica Puškadija stavom prema visini milodara zaokupio pažnju
Informacija se prvo pojavila na internetskim portalima koji se bave lokalnim temama u Međimurju, a zatim je, kao i sve informacije na internetu, planula daleko šire i intenzivnije izvan jedne međimurske župe, pa i izvan Međimurja kao regije.
Ishodišna informacija bila je da je vlč. Ivica Puškadija, iz gornjomeđimurske Župe Sveti Juraj na Bregu, za nedjeljne mise prekorio župljane čiji je milodar pri blagoslovu kuća bio manji od 50 kuna. S rečenicom koja je, ne sasvim precizno citirana na internetskom portalu, istrgnuta iz šireg konteksta vlč. I. Puškadija izazvao je i pravu lavinu komentara. Među njima je najveći broj anonimnih i izvan okvira građanske pristojnosti te uz jedva prikrivene psovke i uvrede i proširen na raspravu o ulozi i položaju Crkve u društvu, o položaju svećenika, (pre)velikim zaradama koje ostvaruju jer im država daje plaću, a oni (svećenici) naplaćuju sprovode, vjenčanja, krštenja…
PONIŽEN SAM
Nasuprot onima koji se, kada su iz bilo kojeg razloga prozvani u javnim medijima, skrivaju i teško su dostupni, vlč. I. Puškadija bez ikakvog se sustezanja odazvao komentirati i objasniti svoj postupak:
– Doista sam na misi rekao ljudima da me ne vrijeđaju pri blagoslovu kuća ponižavajućim milodarima, da me ne podcjenjuju kao župnika i jesam spomenuo da sam zapisao ljude koji su dali manje od 50 kuna. Zamislite kako se mogu osjećati kad dođem u kuću i ukućani se pohvale da su se upravo vratili sa skijanja ili da imaju novi auto, a meni daju 20 kuna! Neke obitelji od mene rade budalu jer kod ljudi koji su u potrebi, u sirotinji, nisam uzeo ništa, ali pri blagoslovu (smijem li reći – bogatih) kuća doživio sam i podcjenjivanje kao župnik i povredu mog osobnog ljudskog dostojanstva.
Svojim sam župljanima, ne spominjući ničije ime, to iskreno i rekao i mnogi su mi se javili i rekli da sam u pravu! Ako je grijeh što želim da svi međusobno i svatko na osobnoj razini budemo iskreni prema sebi, onda sam pogriješio. Zar doista nisam tijekom cijele godine zavrijedio više od 50 kuna? Od onih, naime, kojima 50 ili 100 kuna ne predstavlja nikakav novac! Od ljudi koji su u neimaštini, a naš župni Caritas brine o osamdesetak takvih obitelji, koji žele dati i više, ja uopće ne želim uzimati milodar. Zato što je njima najteže.
SAD SAM PRIMIJEĆEN?!
– Ne bojim se javnog istupa ni pred ljudima ni pred medijima, samo pitam i kao čovjek što je to da me sad primjećuje RTL-televizija čija me novinarka pred vratima župnog dvora dočekala s mikrofonom. Nitko me nije primjećivao kada sam se razbolio od napora i stresa u obnovi župne crkve koja se bila srušila (sam Bog mi je dao snage da ustrajem, uzdam se u njega da će mi dati i sada). Nitko me ne primjećuje kad sa župnim Caritasom pomažem kako znam i umijem osamdesetak obitelji preživjeti probleme koje su im donijele nezaposlenost, bolest, neimaština…
NEKA IM BOG RASVIJETLI PAMET
– Mučno mi je čitati što se sve o meni, o Crkvi, o našem duhovnom zvanju piše u komentarima na internetskim portalima i novinama. Znam da to nije uvjerenje ljudi iz moje župe. Ovo što doživljavam jako me rastužuje. A samo sam htio glasno reći da onaj koji ima, a ne poštuje svog svećenika, neće dati ni onima kojima je potrebno. Oni koji najviše imaju, podcjenjuju me i kao čovjeka i kao svećenika, pa ne znam zašto me uopće zovu na blagoslov kuće, trebaju li u tim kućama Boga? Sve su pokazali izrazito malim milodarima i ja samo mogu moliti Boga da im rasvijetli pamet. Što sam ja htio reći i poručiti sasvim iskreno, moji župljani znaju i ja znam da me u tome podržavaju!
RIJEČ IZ BISKUPIJE
Komentar velike medijske pažnje koju je izazvala jedna rečenica vlč. I. Puškadije na nedjeljnoj misi u Crkvi sv. Jurja dao je na molbu Lista Međimurje tajnik biskupa mons. Josipa Mrzljaka, iz Varaždinske biskupije vlč. Marko Štefanec, e-mailom, uz napomenu da je to baš komentar poslan novinarima više medija, a ne nekakav službeni stav za kojim nema ni posebne potrebe:
– Crkva kao ustanova jest istovremeno nebeska i zemaljska. Nebesku Crkvu čine Bog, anđeli i sveci, a zemaljsku ili putujuću Crkvu čine svi vjernici na putu prema vječnosti. Zbog toga jer se ostvaruje na zemlji, Crkvi su potrebna i materijalna dobra koja se koriste u dobrotvorne svrhe (Caritas), za gradnju novih objekata i obnovu postojećih te za nagradu crkvenim službenicima. Jedna od pet crkvenih zapovijedi glasi: pridonosi za crkvene potrebe. Oni koji su članovi Crkve trebali bi stoga pridonositi za crkvene potrebe, baš kao što članovi mnogih civilnih udruženja plaćaju godišnje članarine kako bi se ona mogla uzdržavati. Iako materijalna dobra Crkve nisu najvažnija, ona ipak bez njih teško može normalno funkcionirati. Čitava milostinja, obiteljski dar prigodom blagoslova obitelji, svi doprinosi prilikom slavljenja sakramenata: krštenja, ženidbe, sprovoda itd… idu u župnu blagajnu. Napominjemo, sav dar koji vjernici daju ide u blagajnu župe. Iz te župne blagajne isplaćuje se mjesečna nagrada svećeniku u visini koju određuje Hrvatska biskupska konferencija. Iz te blagajne plaćaju se režije, novac se koristi za uzdržavanje objekata, za gradnju novih objekata, siromašnim obiteljima pomaže se putem Caritasa itd… Svojim darom vjernici omogućavaju normalan rad župe. Svaka župna zajednica brine za materijalna dobra svoje župe. Ponavljamo još jednom da dar koji se prikuplja prilikom blagoslova obitelji ide u župnu blagajnu. Svi prihodi koje župa ili svećenici primaju s naslova službe ulaze u jedinstvenu župnu blagajnu. Svećenici za svoje pastoralno djelovanje od države ne dobivaju plaću, nego od župe ili ustanove u kojoj djeluju primaju propisanu mjesečnu nagradu. Varaždinska biskupija nema propisan iznos obiteljskoga dara. Svaka obitelj prema svojim mogućnostima pridonosi potrebama svoje župne zajednice. To je redovit način financiranja župe. Župnik poznaje svoje vjernike i njihove mogućnosti i kritika koju je uputio izrečena je vjernicima. Na blagoslov se nikoga ne prisiljava, a novac nikada ne smije biti zapreka za primanje blagoslova.
ŽUPLJANI NE MARE ZA INTERNET
Među župljanima Župe Sveti Juraj na Bregu mali je broj onih koji na pitanje što misle o spornoj rečenici župnika uopće prepoznaju temu s internetskih portala jer ih ni ne koriste.
U razgovoru s dvadesetak ljudi koji čvrsto staju na stranu prozvanog župnika, ali ni na koji način ne žele svojim imenom i fotografijom istupiti javno, uglavnom se može čuti protupitanje – pa zar oni koji imaju svega, ne bi trebali dati koliko im se priliči, a ne manje nego daje sirotinja?
Zanimljivo je zato i mišljenje dugogodišnje ravnateljice Osnovne škole I.G. Kovačića Jelene Haček koja izvanredno dobro poznaje prilike u Župi koja obuhvaća i teritorij Škole, a po svom poslu surađuje i sa župnikom I. Puškadijom:
– Škola održava dobru suradnju sa župnikom u pripremi različitih manifestacija i svečanosti. Mislim da vlč. Ivicu Puškadiju poznajem dovoljno dobro da bih mogla reći da (ako su ga mediji citirali korektno) nije rekao ništa zlonamjerno, ali je to možda učinio (iskren u nastupu) retorički nespretno. No, to ne može biti opravdanje nikome za sudjelovanje u pravom medijskom linču kojem je izložen na internetskim portalima s rječnikom koji je ispod svake civilizacijske razine, nedostojan za bilo kakvu javnu komunikaciju.
Stanislav Šafarić iz Lopatinca, s mudrošću svoje dobi, 81 mu je godina, kaže:
– Znamo svi da narod nema novac, da je kriza, ali mislim da ne bi trebalo župnika napadati zbog nečega što je zapravo istina. Taj milodar je za cijelu godinu, moja obitelj oduvijek je davala milodar, davali smo i za obnovu crkve i ponovo ćemo dati. Župnik je dobar, jako se trudi, ali koliko ja vidim: danas je previše bezobraštine među ljudima, na žalost, više nego ljudskog poštenja.
TKO IMA VIŠE, NEK DA VIŠE
Sličnog je mišljenja i Franjo Posavec iz Lopatinca:
– Zna se kakav je red: oni koji imaju više, više moraju i dati, prema svom materijalnom stanju. Oni ljudi koji su u poteškoćama, nek daju koliko mogu, a koliko znam, od njih se niti ne uzima milodar ako su u siromaštvu. Velečasni je rekao istinu i u pravu je. Ne bi ga trebali vrijeđati i prozivati jer čovjek je kao i mi svi.
Marijan Belčić
preneseno s: www.medjimurje.hr