Baš neki dan me mladi Zlatko Domjanić podsjetio da se navršilo 20 godina otkako je imao 6 teških operacija nogu. Imao je tada tek 3 godine. Bio je pravi dječak-hrabrost! A danas je mladić-hrabrost!
Razgovarao sam s njim početkom prošle godine. Već onda je pokazivao kamo stremi. Zlatko je iz Dragoslavca, ima 23 godine, pametan je dečko, uvijek veseo, raspjevan, vrijedan, razgovorljiv, načitan, radišan, kulturan… Završio je Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu, smjer administrator, s prosječnom ocjenom 5,0. Nakon toga upisao je za prodavača, i završio s ocjenom 5,0. No, posao nije mogao naći.
-Uvijek kad bih došao na razgovor za posao u trgovačkim centrima ili auto kućama, odmjerili su me i kazali da će mi javiti jesam li primljen. Nikad se nitko nije javio. Imam cerebralnu paralizu, 80 posto tjelesnog oštećenja. Rođen sam prije vremena i mama Nada i tata Zlatko uložili su puno vremena i truda vozeći me od liječnika do liječnika. Nisam mogao hodati, a kad sam imao tri godine operirao sam tetive na nogama u bolnici na Šalati u Zagrebu. Oporavak je dugo trajao, uz terapije u Varaždinskim Toplicama. Evo sada hodam, istina otežano, ali bar ne moram koristi ni štake – kazao mi je tada Zlatko, prisjećajući se lijepih, ali i ružnih trenutaka u životu.
-U osnovnoj školi su me djeca zadirkivala, ali me ni učitelji nisu htjeli voditi na izlete. Bio sam prespor za druge učenike. No, u srednjoj je sve bilo super. Svi su me prihvatili ovakvog kakav jesam. Praksu za administratora sam uspješno obavio u Elektri Čakovec, a kasnije sam radio i u Društvu osoba s tjelesnim invaliditetom – pripovijeda mi Zlatko, gdje je i danas voditelj programa pomagača u nastavi i osobnih asistenata.
U slobodno vrijeme voli slušati glazbu, upoznao je mnoge domaće pjevače i glazbenike. Njihov je fan, ima sve njihove pjesme. S više njih je i osobni prijatelj. Obilazi koncerte kad može, rado i zapjeva.
Uz to, Zlatko poznaje sve tipove automobila i kamiona, zna sve o njima, pamti godine proizvodnje, tehničke podatke, a kaže da je zaštitne znakove proizvođača automobila prepoznavao prije nego slova. I upravo mu je to donijelo honorarni posao koji danas s velikim žarom i maksimalnom stručnošću obavlja.
-Sve je počelo prije 11 godina, kada je moja obitelj kupovala terenca KIA Sorento u Auto kući Florijanić u Varaždinu. Imao sam tada 12 godina i bio ugodno iznenađen s koliko ljubaznosti i poštovanja su se tamošnji zaposlenici odnosili prema nama, posebno vlasnik Nenad Florijanić. Pokazali su nam sve što smo htjeli znati, pogotovo ja, sve što nas je zanimalo… To me fasciniralo i od onda sam vezan za tu kuću. Tamo sam kao član obitelji. Posebno me cijene prodavač Ivan Kukec i sin vlasnika, Igor Florijanić, kao i vlasnik Neno, te kćerka Sanja Florijanić. Nikad me nisu gledali s visoka, od njih redovno dobijem majice, jakne s logotipom, prsluke… Dali su mi priliku da radim, što je velika stvar za mene, a i pomognu mi kad trebam pomoć – kaže Zlatko i odaje zašto im se “uvukao pod kožu”.
-S obzirom na to da sam poznavao automobile, a nisam se mogao puno kretati, naglasak sam stavio na rad kod kuće, na mobitelu i laptopu. Ponudio sam se da zainteresiranim kupcima pronađem željeni automobil sa svim performansama na zapadnom tržištu, bili su zadovoljni i tako je krenulo. Onaj tehnički dio rješava AK Florijanić. Razvijao sam svoju mrežu poznanstava, nemam radno vrijeme, a moj broj telefona 091/890 3947 stalno je u opticaju. Ponekad se ljudi i kasno navečer zanimaju za pojedine vrste automobila i ja im uvijek odgovorim sve što znam. U zadnje vrijeme počeo sam raditi i na tik toku. Sam sam kreirao stranicu i ponudio fotografije i podatke za sve automobile, koji su trenutačno na raspolaganju. Moramo se modernizirati, društvene mreže su zakon – smije se Zlatko, koji je zadovoljan što radi i što koristi od toga imaju svi: i kupci, i auto kuća, i on. I pored invalidnosti, nije ni na čijem teretu.
Želio bi ovom prilikom zahvaliti svojoj braći Nevenu i Damiru, susjedu Vladimiru Vabecu, vozaču, koji je u vijek tu da ga poveze, prijateljicama Mihaeli, Marynelli i Anji, kao i svom veliko prijatelju Denisu Makovcu iz Grabrovnika, koji mu je omogućio vožnju “Mustangom”.
Zlatko je fasciniran i velikim kamionima, tegljačima, krstaricama…
-To su ogromni strojevi, snažni, gotovo da čovjek ne povjeruje što su sve u stanju napraviti. Pomalo zavidim vozačima koji njima upravljaju, a s druge strane im se divim. Ipak, moram otkriti, ja sam fan Audija od djetinjstva i zaista me svaki njihov model čini sretnim – kaže Zlatko i najavljuje move poteze u marketingu i ponudi automobila.
Tako i treba biti. Zlatko svojim radom i razmišljanjem dokazuje da je potrebno pokazati samo malo inicijative i pronaći sebe u onome što najbolje znaš i želiš raditi. Na tom putu uvijek sretneš dobre ljude, spremne pomoći, kao što je on sreo Nenada i Igora Florijanića te Ivana Kukeca.
Hvala na velikom srcu!
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavio/foto: Ivica Jurgec/arhiva Z.D.