Stare fotografije, svjedodžbe i osobna sjećanja mogu pomoći sastaviti priču o školi koja je desetljećima bila dio života Brezja.
Iduće će godine biti 60 godina otkako je prestala s radom škola u Brezju. Tim povodom želimo prikupiti što više materijala, fotografija, dokumenata i sjećanja kako bismo sačuvali priču o školi koja je desetljećima bila važan dio života ovoga sela.
Dosta toga već imamo, ali puno toga još uvijek nedostaje. Zato pozivamo sve koji kod kuće imaju stare fotografije, svjedodžbe, školske knjižice, bilježnice, imenike, dokumente, novinske članke ili bilo kakve druge materijale povezane sa školom u Brezju da nam se jave. Zanimaju nas i sjećanja ljudi koji su školu pohađali, u njoj radili ili su na bilo koji način bili povezani s njezinim životom.
Od nastave u obiteljskoj kući do nove školske zgrade
Priča o školi u Brezju nije samo priča o jednoj zgradi. To je priča o djeci, učiteljima, roditeljima i ljudima jednoga sela koji su željeli da njihova djeca školu imaju što bliže svome domu. Već se 1926. godine u Spomenici OŠ Sveti Juraj na Bregu spominje Luka Horvat iz Brezja, član školskog odbora, dok su djeca iz Brezja tada još pohađala škole u Šenkovcu i Lopatincu.
Organizirana nastava u samom Brezju započela je 1942. godine, kada je mađarska vlast osnovala školu u kući obitelji Katanec. Za učionicu je služila velika prostorija u kući, dugoj čak 17 metara. U vrijeme mađarske vlasti u Brezju je kao učitelj radio Lacknar Kalman, a nakon njegova premještaja u Legrad do kraja rata nastavu je vodila Angela Sitar, studentica Učiteljske škole u Čakovcu. Nakon rata učitelji su se mijenjali, a u zapisima se spominju Janosz Malnar, Anđela Šinko, Stanislav Bajs, Julija Horvat i Anđela Hranjec.
No Brezovčani nisu željeli da njihova škola ostane samo privremena učionica u privatnoj kući. Nova školska zgrada dovršena je 1954. godine, a njezina je gradnja posebna priča o zajedništvu mještana. Gotovo iz svake kuće dolazilo je nekoliko ljudi i pomagalo koliko je moglo. Za školu je bila potrebna i cigla, a nju su sami izrađivali kod ciglane u Šenkovcu. Nedjeljom su kopali zemlju na prostoru današnjeg puta prema Ksajpi, a gotova se opeka potom dovozila u kolima koja su vukle krave. Škola je tako, u doslovnom smislu, rasla iz rada i zajedništva ljudi koji su živjeli u Brezju.
Učitelji, učenici i život škole
Posebno mjesto u povijesti škole pripada Stjepanu Vidačiću, kojega su mještani pamtili kao uču. U Brezje je stigao 1954. godine iz škole u Štrukovcu, a kao učitelj i upravitelj škole ondje je ostavio najduži učiteljski staž. U školi su tijekom godina radile i druge učiteljice, među njima Katarina Gabrić, koja je ostala sve do zatvaranja škole, te Anica Vučić i Klara Topolovec.
Nastava se odvijala u kombiniranim razredima. Sačuvani izvještaj o radu škole za školsku godinu 1958./59. pokazuje da je tada školu pohađalo 38 učenika, raspoređenih u dva kombinirana odjeljenja, a oba je odjeljenja vodio jedan učitelj. Učenici nisu učili samo iz udžbenika. Išlo se na izlete, radilo se praktično, pjevalo u zboru, igralo nogomet i odbojku, bavilo se streljaštvom, pripremalo priredbe, recitacije i igrokaze, a u školi je zaživjelo i kazalište lutaka. Škola je bila mjesto nastave, ali i mjesto okupljanja, druženja i života cijele zajednice.
Traže se fotografije, dokumenti i sjećanja
Danas pokušavamo ponovno sastaviti tu priču, ali za njezinu potpuniju sliku trebamo pomoć ljudi koji su dio te povijesti. Možda se negdje još nalazi fotografija razreda, učitelja ili školske priredbe. Možda je sačuvana svjedodžba, stara bilježnica ili školska knjižica. Možda netko ima fotografiju gradnje škole ili se sjeća ljudi koji su sudjelovali u njezinoj izgradnji. Možda postoje fotografije i priče iz vremena nakon zatvaranja škole, kada je zgrada dobila nove namjene, služila kao skladišni prostor, bila mjesto stolnoteniskih turnira, plesa i disca, a nakon 1980. godine u njoj je djelovao i Foto-kino klub Breza. Tijekom ratnih godina zgrada je poslužila i za smještaj izbjeglica.
Zanimaju nas upravo takvi tragovi. Ne samo službeni dokumenti nego i ono što je ostalo u obiteljskim albumima i ljudskom sjećanju. Fotografija na kojoj danas možda ne prepoznajemo sve osobe može postati vrijedna ako netko prepozna svoje roditelje, baku i djeda, učitelja ili prijatelje iz školskih klupa. Ime zapisano na poleđini fotografije, godina, kratka priča ili sjećanje mogu pomoći da se popune praznine koje službeni zapisi više ne mogu popuniti.
Zato pozivamo sve koji imaju bilo kakav materijal povezan sa školom u Brezju da nam se jave. Originale nije potrebno predavati – fotografije i dokumente možemo fotografirati ili skenirati kako bi ostali sačuvani i njihovim vlasnicima.
Želja nam je prikupiti što više dostupne građe i od nje složiti što potpuniju priču o školi u Brezju – od prvih dana nastave u kući obitelji Katanec, preko zajedničke izgradnje školske zgrade 1954. godine, generacija učenika i učitelja, pa sve do zatvaranja škole i kasnijeg života same zgrade.
Puno toga već imamo. Ali vjerujemo da se još mnogo toga nalazi u starim albumima, kutijama, ladicama i sjećanjima ljudi. Zato, ako imate fotografiju, dokument, svjedodžbu ili samo priču koje se sjećate, javite nam se. Možda upravo ono što se vama čini kao mala uspomena nedostaje u priči o školi u Brezju. Materijale i informacije možete poslati na zeljac.kraljic@gmail.com ili se javiti na 091 799 4996 – Željko Kraljić.
Jer škola u Brezju nije bila samo zgrada. Bila je dio života nekoliko generacija. I nakon 60 godina od njezina zatvaranja vrijedi sačuvati njezine tragove – dok još postoje ljudi koji ih pamte i fotografije koje ih mogu ponovno oživjeti.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio/foto: Željko Kraljić