U dvorištu Verone Rozić iz Vučetinca svaka biljka ima svoje mjesto, a čak je i tikva dobila novu svrhu – postala je kućica za ptice.
Na trijemu kuće u Vučetincu visi tikva s osmijehom. Nekad je rasla u vrtu, a danas je kućica i hranilica za ptice. Verona Rozić uzima je u ruke kao da pokazuje nešto sasvim obično.
Povratak u rodno Međimurje
– Ovdje se gnijezde – kaže.
A zapravo je u toj tikvi skriveno gotovo sve što treba znati o njezinoj vlasnici. Voli stvarima dati novu svrhu. Voli sačuvati ono što bi drugi možda bacili. Voli da u njezinu dvorištu mjesta ima i za ljude, i za biljke, i za ptice.
Nakon godina provedenih u Njemačkoj vratila se u rodno Međimurje. U kući koju je naslijedila od majke uredila je dom po svojoj mjeri.
Iza kuće nema pravilnih gredica ni vrta koji izgleda kao s naslovnice časopisa. Ima tu svega – voća, povrća, začinskog bilja i cvijeća. Pomalo divlje, ali puno života.
Svaka biljka ima svoje mjesto
Skuplja sjeme starih sorti i s posebnom pažnjom čuva biljke koje se danas sve rjeđe viđaju. Šparoge, čičoka, crne mahune… Popis je dug, ali Verona ga ne doživljava kao kolekciju. Svaka biljka ima svoje mjesto i svoj razlog.
Na terasi, među cvijećem, rastu rajčice.
– To su moje ružice – kaže kroz smijeh.
Kada se njihovi crveni plodovi zagriju na suncu, lako je razumjeti što misli.
O prirodi govori mirno, bez velikih riječi. Vjeruje da čovjek treba činiti dobro, zahvaliti na onome što ima i živjeti tako da ne bude na teret ni zemlji ni ljudima.
Dok razgovaramo, pogled joj stalno bježi prema dvorištu. Čas prema rajčicama, čas prema tikvi koja čeka svoje stanare.
– Ovo je moj dom – kaže.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavila/foto: Tanja Kordić