Franjo Pintarić iz Lopatinca ime je koje je obilježilo međimurski nogomet, od prvih koraka u Veneri do nastupa u prvoligaškom društvu. Njegov put vodio ga je preko Čakovca i Međimurja sve do 1. HNL-a, gdje je upisao 28 nastupa i ostavio trag protiv najvećih klubova. U karijeri je nosio i dres mlade reprezentacije, nastupao na međunarodnom turniru u Maleziji te ispisao povijest s Nedelišćem izbacivši Rijeku iz Kupa. Danas ga nalazimo stolnotenisačkom klubu Lopatinec te kao trenera u Školi nogometa Petica.
Prvi nogometni koraci?
Prvi nogometni koraci, prva druženja i prva prijateljstva započela su u nogometnom klubu NK “VENERA”. Kao dječaku od sedam godina ništa mi nije bilo teško, te sam radosno sa velikom voljom i motivacijom trenirao i unapređivao svoje nogometne vještine.
Zatim slijedi prelazak u NK Čakovec i NK Međimurje.
Moje zalaganje, trud i talenat zapažene su od strane g.Franje Požgaja. Priključio sam se njima gdje sam još ozbiljnije i redovitije trenirao. Kad se osnovao klub Nk “Međimurje” zajedno sam sa svojim vršnjacima prešao u njihovu nogometnu školu. U juniorski danima trenirao sam sa seniorima, te se kasnije priključio 1. ekipi koju je vodio Stanko Mršić. Tu upisujem prve minute u najvišem rangu nogometnog natjecanja te doživljavam sportski red, rad i disciplinu prvoligaša. Skupio sam 28 nastupa u 1.HNL, 1 gol i 5 asistencija.
Debi u HNL-u?
Bila je to sezona 2006/07. protiv Dinama na domaćem terenu gdje smo primili pogodak Vedrana Ćorluke za poraz 2:3 u sudačkoj nadoknadi vremena.
Trenuci za pamćenje?
Gostovanje i asistencija nažalost preminulom Edinu Šaranoviću pred 18.000 ljudi na Maksimiru. Pamtit ću i prvi pogodak u 1.HNL na domaćem terenu protiv Nk “Inter Zaprešić” te poziv za mladu reprezentaciju.
Dani u reprezenatciji?
Kao nagrada za dobro odigrane utakmice dobio sam poziv izbornika Dražena Ladića. Gostovali smo na međunarodnom turniru u dalekoj Maleziji, Kuala Lumpuru gdje smo odmjerili snage sa reprezentativcima Australije, Toga i Čilea. Taj osjećaj u nacionalnom dresu, sviranje himne pred početak utakmice te naboj na terenu prije i za vrijeme utakmice, jednostavno neprocjenivo. Neopisiva je čast predstavljat svoju Zemlju u svijetu. Zajedno sa mnom u reprezentaciji su bili Tomasov, Brkljača, Jajalo, Prahić, Kelava, Gabrić i mnogi drugi prvoligaški igrači.
Smatraš da si mogao postići više u nogometnoj karijeri?
Naravno, mogao sam, ali sam isto tako zadovoljan učinjenim i ne žalim za ničim. Stekao sam puno iskustva, prijateljstva i lijepih događaja koje ću pamtiti cijeli život.
S Nedelišećm si ispisao povijest…
Da, lijepe dvije sezone u kojima smo dominirali ligom. Dovoljno govori vrhunac klupske povijesti kad smo izbacili prvoligaša Rijeku te se plasirali u osminu finala hrvatskog kupa.
Kako izgleda tvoj nogometni put u Austriji?
Nakon Nedelišća odlazim u inozemstvo, točnije u Austriju gdje sam odigrao. Vrlo sam zadovoljan međuljudskim odnosima, njihovom organizacijom te sjajnom infrastrukturom. U Austriji sam igrao za Burgau, Kaltenbrunn, ST. Martin i Kirchschlag.
Franjo kao trener?
Da, vidim se u tome i bilo bi mi drago da svojim znanjem i iskustvom mogu doprinjeti razvoju mladih nogometaša. Trenirao sam mlađe uzraste u “Školi nogometa Nedelišće”, bilo je to prekrasno i nezaboravno iskustvo. Pred završetkom sam više trenerske škole na Kineziološkom fakultetu te mi je to dobra podloga i temelj za daljnje učenje i usavršavanje trenerske karijere.
Često smo te viđali s reketom u ruci. Kako si se našao u stolnomtenisu?
Član sam stolnotenisačkog kluba “STK Lopatinec” od malih nogu u kojem aktivno igram, a uz prijatelje okušam se i u velikom tenisu.
Na samom kraju, zahvalio bih se svima na podršci, a ponajviše svojoj obitelji, roditeljima koji su uz mene još od prvih nogometnih koraka te su mi podrška u dobrim i lošim danima moje karijere.
Franjo Pintarić svojim je putem od dječaka iz Lopatinca do prvoligaških terena pokazao da se upornošću i ljubavlju prema sportu mogu ostvariti snovi. Danas svoje iskustvo prenosi mladima u Školi nogometa Petica.
preneseno: www.msm.hr
objavio: Nikola Lukman