Katarina Perko iz Brezja žena je koja i u 84. godini života svakoga dana pronalazi razlog za radost i novu obavezu. Već gotovo 12 godina živi sama, no njezino dvorište nikada nije prazno, a njezin dan nikada nije bez posla. Cvijeće, vrt, kuhanje i briga o domu njezina su svakodnevica, a upravo joj biljke daju poseban razlog za život.
„Svake godine imam cvijeće. Cvijeće je nešto čime se bavim i upravo zbog toga i duže živim. Dok imaš cvijeće, imaš što raditi. Iako me muči i vid i noge, još se ne predajem i sama vodim brigu o svome cvijeću“, kaže nam Katarina.
I doista, njezino dvorište priča posebnu priču. Na prozorima i u dvorištu rastu brojne biljke, a među njima posebno mjesto zauzima starinsko cvijeće. Katarina ga voli upravo zato što je podsjeća na neka prošla vremena, na njezinu majku i na način na koji se nekada cvijeće uzgajalo – jednostavno, strpljivo i s puno ljubavi.
Katarina cvijeće sama pelca
Katarina većinu svojih biljaka sama razmnožava. Nije joj potrebno mnogo – dovoljna je grančica, korjenčić, obična zemlja iz vrta i, naravno, malo strpljenja.
„Najviše pelcam doma sama. To mi je najdraže i tako se osjećam korisnom. Volim ovo starinsko cvijeće, a jedno od njih je i sunčana rudbekija koja je žute boje i ima je na više mjesta u dvorištu. Dobila sam korjenčić od susjede i odmah mi se biljka primila. Što da vam kažem, ljubav prema cvijeću mi je u krvi“, priča nam Katarina.
Njezina ljubav prema biljkama očito je i nasljedna. Prisjeća se svoje majke koja je, baš poput nje, znala uzgojiti gotovo sve što bi posadila.
„Moja mama je isto tako imala sretne ruke. Ona je pelcala i sadila biljke u običnu zemlju iz vrta i sve joj se primilo kao i meni“, govori.
U Katarininu dvorištu posebno se ističe i stari zdenac. Ondje se nalazi još od 1941. godine, a i danas ima svoju svrhu.
„Ovaj zdenac je tu od 1941. i i danas ja koristim vodu za zalijevanje iz njega“, kaže Katarina.
O biljkama brine pažljivo i po vlastitom iskustvu. Zalijeva ih rano ujutro, kada još nema velikih vrućina.
„Zalijevam ujutro rano, oko šest sati, i to sa odstajalom vodom. I svako cvijeće malo pritom opipam“, otkriva nam.
Katarina i dalje radi u vrtu
No cvijeće nije jedino o čemu Katarina brine. Iako ima 84 godine, i dalje radi u vrtu te uzgaja vlastito povrće. Kod nje se može pronaći gotovo sve što je potrebno za domaći ručak.
„Imam sve svoje: luk, krumpir, grah, tikvice, mrkvu“, nabraja.
Ipak, njezin vrt ima i neželjene posjetitelje. Srne joj često dolaze u goste, no nisu uvijek dobrodošle.
„No i srne su mi česti gosti u vrtu pa se pomalo znam ljutiti. Najbolje je kad čovjek ima sve domaće“, kaže nam kroz smijeh.
Katarina većinu posla i dalje obavlja sama. U vrt odlazi ujutro, ali i navečer, a svaki dan pronađe nešto što treba napraviti. Nekada je to zalijevanje i plijevljenje, nekada briga o povrću, a nekada samo obilazak cvijeća i provjera je li sve na svojem mjestu.
„Većinom i sve sama radim“, kaže.
Iako gotovo 12 godina živi sama, Katarina nije sama u životu. Tu su njezine kćeri Sandra i Stefanija, koje je rado posjećuju svakoga dana. Tu su i susjede koje joj svrate u posjet i prave joj društvo, a posebno je ponosna na svojih petero unučadi i četiri praunuke.
„Tu i tamo mi u posjet dođu susjede pa mi prave društvo. Imam pet unuka i četiri praunuke“, govori nam.
Katarina najviše voli muškatline
Osim rada u vrtu, Katarina i danas sama kuha. Najdraža joj je domaća hrana, ona tradicionalna jela koja su se nekada često pripremala u međimurskim domovima.
„Ja još uvijek sama kuham. Domaća hrana nešto što mi je najdraže. Žganci, močjak, šulenka, prežgana juha, kiselo zelje. To sve ja volim jesti“, kaže.
A kada je riječ o cvijeću, jedno ipak ima posebno mjesto u njezinu srcu.
„Ali od svega cvijeća moram reći da najviše volim muškatline. One su mi najljepše i najbolje mi uspijevaju“, govori.
Unatoč problemima sa šećerom, vidom i nogama, Katarina se ne predaje. Njezine godine ne određuju njezin dan. Ona i dalje ustaje, odlazi u vrt, zalijeva cvijeće, radi oko povrća, kuha i brine o svom domu.
Njezina priča možda je jednostavna, ali upravo je u tome njezina posebnost. Katarina pokazuje kako svakodnevni život, ispunjen malim obavezama i ljubavlju prema onome što radimo, može biti velika snaga. Za nju cvijeće nije samo ukras u dvorištu. Ono je razlog za kretanje, razlog za rad i razlog za osmijeh.
„Dok imaš cvijeće, imaš što raditi“, kaže Katarina.
A njezino dvorište najbolji je dokaz da se ljubav prema cvijeću doista može pretvoriti u način života. U svakom cvijetu koji je sama ispelcala, u svakom povrću koje je posadila i u svakom jutarnjem zalijevanju krije se dio njezine priče – priče o ženi koja, unatoč godinama i zdravstvenim problemima, i dalje ne odustaje od života.
preneseno s: www.mnovine.hr
objavila/foto: Kristina Kobal