Priča o bunaru Gospočjak pokazuje koliko se vrijednih tragova lokalne povijesti još uvijek čuva u krajoliku i sjećanjima starijih stanovnika.
Prošle je godine Jurjevska škola oživjela priču o Feštetićima u Brezju i Starome gradu. Više se puta hodalo stazama kojima su nekada prolazili grofovi Feštetići. Tijekom tih šetnji počeli su se otkrivati tragovi prošlosti – metalni detalji iz davnih vremena, a odnedavno imamo i cigle te ukrasne betonske dijelove za koje se smatra da potječu s početka prošlog stoljeća i da su povezani sa Starim gradom u Brezju. Jedan trag vodio je prema drugome, jedna priča otvarala je novu.
Tako se priča nastavila i proširila. Ove je godine organizirana prva rudarska šetnja u Dragoslavcu, hodalo se do retencije Jegerseg, otvorila se priča o „dvorcu“ u Malom Mihaljevcu, a u svim tim susretima i šetnjama sve se više razgovaralo o jurjevskoj baštini.
I onda se pojavilo pitanje: Što zapravo znamo o bunaru Gospočjak, skrivenom na granici Lopatinca i Vučetinca?
Odgovor smo potražili kod Dragutina Moharića (69), koji nam je rado otvorio vrata svojih sjećanja, ali i puno više od toga. Jer neke se lokalne priče ne nalaze u knjigama. One žive u ljudima.
Priča koja seže više od stoljeća unatrag
Dragutin se puno družio s rođacima Andrijom Kosom i Lukom Kosom, koji su rođeni početkom prošlog stoljeća. Oni su pak slušali priče svojih roditelja i predaka, pa se njihovo sjećanje proteže sve do polovice 19. stoljeća. Tako usmena predaja postaje svojevrsni most između generacija.
Dragutin je njihove priče slušao dok su zajedno šetali uz potok i ribnjake. Pričali su o vremenu kada su ovuda dolazili grofovi Feštetići, obitelj koja je u Međimurju bila prisutna od 1791. do 1923. godine.
Andrija je iznad današnjih ribnjaka u svoje vrijeme sam mukotrpno raskrčio šumu i ondje napravio kuću. Budući da je velik dio tadašnjeg prostora bio prekriven šumom, znao je govoriti kako barem nema problema sa susjedima. Nedaleko od njegove kuće nalazio se, a nalazi se i danas, bunar Gospočjak.
Gospočjak – ime koje nešto govori
Prostor oko bunara nekada je bio pomno uređen. Već i samo ime – Gospočjak – upućuje na povezanost s „gospodom“. U pričama koje su se prenosile najčešće su se spominjali upravo Feštetići, osobito posljednji međimurski grof Eugen. Prema predaji, grofovi su dolazili do Gospočjaka osvježiti se i napiti vode.
Teško je zamisliti da je prostor koji je danas prilično nepristupačan i neugledan nekada bio uređeno mjesto kojim su prolazili ljudi iz obitelji koja je više od stoljeća obilježavala povijest Međimurja. A upravo je to čar lokalne baštine – ono što danas izgleda nevažno često krije priču koja potpuno mijenja pogled na prostor.
Gospočjak, kaskade i put prema čakovečkom jezeru
Luka Kos svojevremeno je boravio u plućnoj bolnici u Ksajpi. Kada se vratio, ostao je razočaran jer više nije bilo nekadašnjih kaskada i spoja potoka koji je preko Vučetinca i Lopatinca vodio niže prema Jegersegu, a zatim preko Globetke sve do jezera Staroga grada u Čakovcu. Danas se pokraj ribnjaka još može vidjeti gdje je bila jedna od tih brana.
Prema pričama, kaskade su bile lijepo uređene. Nisu bile samo dio sustava kojim se upravljalo vodom, nego su imale i svoju estetsku i društvenu ulogu. Služile su kao šetnica grofovima Feštetić. Bunar Gospočjak koristio se za napajanje konja i za piće, a šetnica je bila uređena tako da se do bunara prilazilo s jedne strane kaskada, a vraćalo s druge.
Domaći ljudi bunar su kroz vrijeme koristili za različite potrebe – za pranje odjeće, osobito u vrijeme kolinja, ali i za svakodnevnu opskrbu vodom. Dio vode koji dolazi prema ovom prostoru spušta se od jurjevske crkve, pa su kaskade imale važnu ulogu u usmjeravanju i zadržavanju vode te u zaštiti nižih područja od poplava. Ako danas gledamo samo ostatke prostora, teško možemo razumjeti njegov nekadašnji izgled. Ali kada se spoje priče starijih ljudi, prostor koji vidimo i ono što možemo pronaći u tragovima, počinje se pojavljivati sasvim drugačija slika.
Dragutin danas na ovim prostorima uređuje ribnjake. Trenutačno je, među ostalim, u postupku ishođenja različitih potrebnih dokumenata. I njegova priča o ribnjacima zanimljiv je dio povijesti ovoga prostora. U jednom trenutku, dok je imao krave, želio je tijekom sušnoga dijela godine traktorom preorati zemlju kako bi posijao kukuruz. No traktor je propao.
Propao je toliko da su u pomoć morali uskočiti prijatelji s nekoliko traktora kako bi ga izvukli. Na kraju su ga uspjeli izvaditi tek tako da se raspao. Tada je pala odluka da ta vlažna zemlja očito nije najbolja za kukuruz, nego za nešto što je povezano s vodom.
Krenulo se u čišćenje i ponovno su nastali ribnjaci – baš kao nekada, kada ih je imao Andrija Kos i održavao ih pomoću krava. Kao da se prostor, nakon desetljeća promjena, na neki način ponovno vratio samome sebi.
Nogometne priče
Uz priče o Feštetićima, bunaru, kaskadama i starim vremenima nezaobilazna tema razgovora bila je i – nogomet. Dragutin je niz godina igrao u Hajduku iz Brezja. Brezovčani su svoj klub osnovali 1962. godine, a u njemu je igralo mnogo mladića iz Lopatinca i Vučetinca. S vremenom je krenula inicijativa da se otvori klub i u Lopatincu.
Prva ideja za igralište bila je spomen-šuma Zelenbor. Ondje se trebao raskrčiti dio šume, no od toga se odustalo jer je bilo snažnog protivljenja toj ideji, a prema Dragutinovu svjedočanstvu, bilo je čak i prijetnji samoubojstvom ako se dira u šumu.
Druga ideja za igralište bio je prostor pokraj škole. No taj je dio izrazito strm. S tadašnjom mehanizacijom uređenje terena bilo bi vrlo teško ili preskupo. Na kraju je sa župom dogovorena zamjena zemljišta za današnji teren na kojem svoje utakmice igra NK Venera. Dragutin je umnogome pomogao da se osnuje NK Vučetinec o čemu bismo mogli napisati knjigu koliko je tu problema bilo… I opet se pokazuje kako se iza jednog komadića prostora krije čitav niz priča – od šume i škole do nogometa i ljudi koji su ondje ostavili svoje tragove.
I one priče koje nije lako slušati
Lokalna povijest nisu samo lijepe priče o šetnjama, grofovima, vodi, šumi i nogometu. Ona čuva i bolne uspomene. Kako je Međimurje u posljednjih tristotinjak godina bilo izrazito pod mađarskim utjecajem i vlašću, događale su se, nažalost, i vrlo teške i nemile stvari.
Dragutin nam je ispričao priču o petorici jurjevskih mladića koji nisu htjeli služiti mađarsku vojsku. Prema priči koju je čuo, prijavio ih je domaći mađaron pa su bili privedeni kod tadašnjeg sjedišta mjesta. Čak su ljudi putem razglasa bili obaviješteni da dođu na skup.
Mladiće su odvezli i pustili, ali su, prema toj priči, kasnije pred ženama i djecom bili ustrijeljeni. Takve priče nije lako slušati. Ali i one su dio naše povijesti. Ne treba ih prešućivati. Treba ih zapisati, provjeravati i prenositi odgovorno, uz svijest da govorimo o ljudima i događajima koji su nekada duboko obilježili živote pojedinaca i cijelih obitelji.
Zašto je važno čuvati ono što još možemo pronaći?
Prošli smo još mnoge priče vezane uz jurjevski kraj. Ali vratimo se na bunar Gospočjak. Danas je prilično nepristupačan i neugledan. Ako netko ne zna njegovu povijest, to je samo još jedan stari bunar. A možda upravo u tome leži najveća opasnost za lokalnu baštinu. Jer ono što ne poznajemo teško možemo cijeniti. A ono što ne cijenimo lako možemo izgubiti.
Baština nisu samo veliki dvorci, crkve i spomenici. Baština su i mali, gotovo nevidljivi tragovi: bunari, kaskade, staze, ribnjaci, stare cigle, ukrasni dijelovi građevina, metalni predmeti, stare preše, temelji kuća, ostaci putova i – možda najvažnije – priče ljudi koji su sve to poznavali.
Lokalna povijest daje prostoru u kojem živimo novo značenje. Mjesto kojim smo jučer samo prošli danas postaje mjesto na kojem je netko živio. Ovdje je netko napravio kuću. Ovdje su ljudi napajali konje. Ovdje su prali odjeću. Ovdje su se susretali. Ovdje su prolazili grofovi. Ovdje su se igrale nogometne utakmice. Ovdje su se događale i lijepe i teške stvari.
I zato je važno razgovarati sa starijim ljudima dok još možemo. Pitajući ih, ne čuvamo samo njihove uspomene. Čuvamo komadiće prošlosti koji bi bez njih mogli nestati. Važno je zapisivati priče, fotografirati ostatke, istraživati stare karte i dokumente, uspoređivati podatke i na terenu tražiti tragove koji potvrđuju ono što se prenosilo generacijama. Jer ono što danas ne zapišemo možda sutra više nitko neće znati ispričati.
Škola koja ne uči samo iz knjige
Upravo zato ovakve priče imaju posebno mjesto u radu Jurjevske škole. Djeca mogu o povijesti učiti iz udžbenika, ali mogu i stati pred bunar, prošetati starom stazom, vidjeti ostatak kaskade, pronaći ciglu ili metalni predmet i pitati: Tko je ovo napravio? Čemu je služilo? Tko je ovuda prolazio? Kako je ovdje izgledao život prije sto ili dvjesto godina?
Tada prošlost više nije samo godina u udžbeniku. Postaje prostor koji mogu dodirnuti i mjesto koje mogu razumjeti. Lokalna povijest tako postaje i način da djeca upoznaju svoj kraj, razvijaju poštovanje prema njemu i shvate da i njihovo mjesto ima priču vrijednu čuvanja. Jer velika povijest nije sastavljena samo od velikih događaja. Ona je sastavljena od tisuća malih lokalnih priča.
Da tragovi ostanu i nakon nas
Nestali su ljudi. Nestali su prostori. Nestale su građevine, staze i kaskade. Promijenio se krajolik, promijenio se način života. Ali ako priče ostanu zapisane, dio svega toga ipak ostaje živ.
Zato bi značajne lokalitete trebalo obilježiti prigodnim pločama, fotografijama, starim kartama, digitalnim sadržajima ili na neki drugi način. Ne samo zbog nas koji danas živimo ovdje, nego i zbog onih koji će ovim stazama hodati za deset, pedeset ili sto godina.
Možda će netko tada doći do Gospočjaka, vidjeti ploču i pročitati da je ovdje nekada postojao uređeni prostor, da su dolazili Feštetići, da su se ljudi osvježavali vodom, da su ovuda prolazile šetnice i da su kaskade bile dio sustava kojim je voda putovala prema čakovečkom jezeru. I možda će tada razumjeti ono što mi danas tek ponovno otkrivamo:kraj u kojem živimo nije samo prostor. On je naslijeđena priča.
Na nama je da je ne prekinemo. Jer ono što smo naslijedili nismo dobili samo za sebe. Dobili smo ga na čuvanje za one koji dolaze poslije nas.
Još mnogo priča čeka
Vjerujemo da ćemo se bunaru Gospočjaku vratiti opet, možda jednom od šetnji u sklopu Jurjevskih ljetnih večeri. Vratiti se Dragutinu. Ponovno prošetati prostorom. Stati ondje gdje su nekada bile kaskade. Pogledati bunar. I na mjestu na kojem je priča nastala ispričati je ljudima koji su došli čuti nešto novo o vlastitom kraju. Već sada ima novih pitanja.
Bilo je upita za izvor vode u Zasadbregu koji također skriva zanimljivu priču. Tu je i velika stara preša u Dragoslavcu, koja je moguće ponovno povezana s Feštetićima. Jurjevski kraj očito još mnogo toga čuva. Možda su neke priče već gotovo nestale. Možda su neke zapisane samo u sjećanju nekolicine ljudi.
A možda nas iza sljedećeg zavoja, ispod trave ili iza kakvog starog zida čeka novi trag. Treba samo stati. Pogledati. Pitati. Slušati. I zapisati. Jer ako priče ne žive u nama i ako ih ne prenesemo onima koji dolaze za nama, jednom će nestati kao da ih nikada nije ni bilo. A naš je kraj previše vrijedan da bi njegove priče nestale.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio/foto: Željko Kraljić