Procjenjuje se da je ovih teških radnih konja na svijetu ostalo još svega 60, a pastuha tek pet
Grom i Zeko pripadnici su najugroženije hrvatske autohtone pasmine domaćih životinja.
Do imanja obitelji Horvat vodi obična cesta, s običnim sivim asfaltom, koja se nakon nekoliko zavoja pretvara u najobičniji šljunčani prilaz.
Pomalo dosadan prilaz; nekako škripav, ponekad vijugav. No, staza se odjednom otvara i pretače u ogromno zeleno prostranstvo. Kroz prozor automobila dopire miris svježe pokošene trave, negdje u daljini brunda traktor, na dnu proplanka naziru se obrisi šume.
Mali Mihaljevec jedno je od rijetkih međimurskih mjesta gdje ljudi još uvijek žive pravim, ruralnim načinom života. Okrećemo se, upijamo mir i zelenilo.
Motor traktora utihnuo je, pa tišinu narušava samo topot kopita na travi. Prema nama galopiraju dva divovska crna konja – tašto zabacuju glavama, grive im vijore na vjetru kao da nam pokušavaju prodati najnoviji šampon za kosu. Galopiraju slobodno, neopterećeni sedlima ili uzdama. Izgledaju kao da im je mjesto u nekom vestern filmu. Izgledaju slobodno i sretno.

Ugrožena autohtona pasmina
Dok su druga djeca odrastala njišući se na drvenim konjićima, dvadesetogodišnja Jelena Horvat iz Maloga Mihaljevca svoje je prve korake činila upravo u društvu ovih veličanstvenih životinja.
– Mama je oduvijek imala konje. Još prije nego što sam se rodila, imala je dvije kobile – Ričku i Zoru. Tada smo imali i krave i bikove, bila je to prava mala farma. Rička je mama moga Groma – priča Jelena dok rukom pokazuje na većeg od dva vranca.
– On danas sigurno teži blizu tone. A da ste ga barem vidjeli kao ždrijebe, kako je malen bio! Zeku smo kupili kako bi Grom imao društvo. I tako smo nas troje zajedno odrasli Grom, Zeko i ja! – kaže.
Grom i Zeko su međimurski hladnokrvnjaci – pripadnici najugroženije hrvatske autohtone pasmine domaćih životinja. Procjenjuje se da je ovih teških radnih konja na svijetu ostalo još svega šezdesetak, međutim pastuha je preostalo još samo pet.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio/foto: Nikki Zagoracz