Ružica Tomašić iz Pleškovca otvorila nam je vrata svog raskošnog vrta koji oblikuje već 20 godina u sklopu nagradnog natječaja Čiji je vrt naljepši
Odmah na ulazu u obiteljsko dvorište u Pleškovcu, posjetitelja zapuhne opojni miris cvijeća i omami nevjerojatna ljepota. Riječima je teško opisati sav taj sklad, mir i cvrkut ptica koji vas u trenu odvode u neku drugu, opuštajuću dimenziju. Bez pretjerivanja i lažnog dodvoravanja, svaki istinski ljubitelj prirode ovdje će prepoznati istinsku čaroliju zelenila.
Ova vitalna 72-godišnjakinja prava je čarobnica zelenog palca. Svoj rajski vrt predano i strpljivo oblikuje zadnjih dvadeset godina, a njezina je filozofija jednostavna i plemenita – ne može baciti niti jednu jedinu biljčicu. Većinu svojih zelenih ljubimaca sama pelca, spašava i razmnožava. Sav taj trud prepoznao je njezin sin Manuel i prijavom na naš nagradni natječaj iznenadio majku.
– Manuel mi je samo jedan dan rekao: “Majko, moram te prijaviti!” I što sam mogla, morala sam pristati, smije se Ružica dok nas provodi kroz prostrano dvorište u kojem doslovno nema čega nema.
Od raskošnih juka i lavande, preko ponosnih šipka, pa sve do eukaliptusa, ljiljana i oleandra. Ipak, prave zvijezde njezine oaze ove su godine prekrasne kale i gigantske hortenzije. Ružica i njezin suprug Franjo (79) veći su dio svog radnog vijeka proveli u Njemačkoj. Franjo je punih 35 godina radio u Audiju, dok je Ružica deset godina uspješno vodila privatnu mesnicu i upravljala s dvanaestoro ljudi. Nakon odlaska u mirovinu, odlučili su se vratiti kući u Međimurje.
‘Mi smo se ženili kad su se stvari popravljale, a ne bacale’
Ovaj radišni par nedavno je proslavio i predivnu obljetnicu braka, a Ružica nam kroz smijeh otkriva tajnu njihove dugovječnosti koja je započela nakon svega šest mjeseci poznanstva.
– Mi smo se ženili u ono vrijeme dok su se stvari još popravljale, a ne bacale, kako se to radi danas. Danas se više ništa ne popravlja, odmah ti kažu da se ne isplati. E, tako je i s ljudima i s brakom, ali i s mojim biljkama – ja ne bacam ništa! Kad je muž otišao u mirovinu, odlučili smo: idemo skupa doma u naše Međimurje i gotovo. Iako mi nekad fali onaj dinamičan posao i ljudi, ovdje sam pronašla svoj potpuni mir, govori nam Ružica.
Koliko Ružica i Franjo uživaju u plodovima svog rada i zelenom miru, najbolje dokazuje činjenica da ih ljeti jadranska obala uopće ne privlači. Iako njihova djeca imaju vlastite apartmane na moru, ovaj bračni par radije bira svoju međimursku oazu. Jednostavno, odlazak na more im “nije fora” jer im je njihov vrt ljepši i draži od bilo koje morske plaže, a mir koji ovdje imaju ne bi mijenjali ni za što na svijetu.
Njezin dan počinje u rano svitanje. Sve teške poslove i zalijevanje obavlja ujutro dok sunce ne upeče, jer navečer izbjegava zalijevanje zbog pretople zemlje u kojoj bi korijen mogao prokuhati. Svaki osušeni cvijet ili žuti list se mora odmah maknuti kako bi se spriječilo truljenje. Ipak, tolika predanost ponekad izazove i simpatične obiteljske “sukobe”.
Muškatle su prva ljubav, ali i ‘drač’ bi posadila u teglu
– Muž mi zna reći: “Pa što se toliko mučiš s tim?”, a i djeca mi znaju dobaciti da sam malo skrenula kad me vide po cijele dane među teglama. Ali ja ne mogu drugačije. Prije su ovdje bili veliki borovi i puno hladovine, pa su dominirale raskošne starinske muškatle i hortenzije u sjeni. Onda smo radili preinake, pa su hortenzije morale na sunce, gdje brzo klonu ako se ne pazi. Moja omiljena biljka su definitivno muškatle! Ali odmah uz njih su i oleandri. Ma, meni vam je sve lijepo. Ja bih i onaj obični korov, onaj divlji drač posadila u teglu ako lijepo cvjeta, ispričala nam je naša simpatična sugovornica.
Zanimljivo je da Ružici ovo nije prvi put da prima komplimente za svoj trud. Još dok su živjeli u Njemačkoj, u stanu u prizemlju s malom terasom, osvojila je prvu nagradu za najljepše uređeni okoliš u konkurenciji od čak 300 stanara. Nijemci su tada, u svom prepoznatljivom stilu, potajno dolazili i fotografirali njezinu terasu preko niske ograde, a Ružica je tek naknadno saznala da je proglašena pobjednicom.
Danas u Pleškovcu njezin trud najviše cijeni velika i složna obitelj. Ružica i Franjo imaju trojicu sinova, Manuela, Benjamina i Tihomira, te unučad koji im često dolaze u posjete i zajedno s njima uživaju u ovoj zelenoj oazi.
Kada obitelj stigne u goste, prostrana terasa postaje središte smijeha i obiteljskih razgovora. Osim što živi za svoje cvijeće, Ružica je poznata kao vrhunska kuharica. Obožava kuhati i peći kolače, a njezina je posebnost u tome što apsolutno sve radi sama – od domaćeg vučenog tijesta do najfinijih slastica i tradicijskih kolača.
Dok god se nešto ‘mora’, dobro je
Danas, kada je u zasluženoj mirovini, uživa u činjenici da više “ništa ne mora”, iako priznaje da je njezina rutina i dalje neumoljiva. – Baš sam se neki dan s nekim spominjala kako se čovjek kroz cijeli život namora. Stalno nešto brojiš: moraš skuhati, moraš pospremiti, moraš zalijati cvijeće… Ponekad mi to sve skupa ide na živce, ali s druge strane – dok god čovjek nešto mora, dobro je, to nas drži na životu! A jedan topli osmijeh ne košta ništa, a pamti se cijeli život, mudro i vedro zaključuje Ružica.
– Volim kad je vrt prirodan i živ, ne volim onu sterilnost “po špagi” gdje je sve previše umjetno. Biljke moraju disati i imati svoju osobnost, zaključuje Ružica s osmijehom, dok nas ispraća iz vrta koji nije samo ponos Pleškovca, već i živi dokaz kako obiteljska ljubav, radne navike donesene iz tuđine i kapljica međimurskog prkosa mogu stvoriti pravi mali komadić raja na zemlji.
preneseno s: www.mnovine.hr
objavila/foto: Sanja Heric