Ponekad je dovoljno slijediti jednu priču da bi se otvorila neka nova
Upravo tako nastalo je istraživanje koje nas je dovelo do tajne četiri ariša u šumi pokraj Malog Mihaljevca.
Sve je započelo prošle godine kada je Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu pokrenula šetnju stazama grofova Feštetića u Brezju.
Istraživanjem starih karata s početka 20. stoljeća otkriveni su ravni šumski putovi koji su vodili prema lokalitetu koji mještani nazivaju Stari grad. Na kartama i u samoj šumi su prepoznati položaji nekadašnjih mostova preko potoka Brezje, kao i prostor nekadašnjeg Zvjerinjaka.
Iz te se priče proisteklo je istraživanje rudnika u Dragoslavcu jer Drago Barlek iz Brezja je unuk prvog vlasnika rudnika Đure Barleka. Učenici i djelatnici škole prikupili su brojne podatke o nekadašnjem ugljenokopu te organizirali prvu rudarsku šetnju, pokazujući koliko lokalna povijest može biti zanimljiva kada se istražuje na terenu.
No svaka nova spoznaja otvara nova pitanja. Analizom starih zračnih snimaka u brezovskoj šumi uočeni su pravilni ovalni i kružni oblici koji upućuju na moguće ljudske zahvate u prostoru. Njihova namjena zasad nije poznata, ali predstavljaju vrijedan poticaj za buduća istraživanja.
Tragovi u šumi Malog Mihaljevca
Nakon Brezja pažnja se usmjerila prema šumi u Malom Mihaljevcu, gdje se prema predaji također nalazio Stari grad ili dvorac. Već pri ulazu u Bedekovićeve grabe, nedaleko Forest parka, na starim kartama uočava se pravilni kvadatičasti oblik. Danas se na tom mjestu nalazi manja šuma okružena poljima kukuruza, no oblik terena upućuje na mogućnost da se ondje nekada nalazio neki objekt.
U istraživanje su se uključili Nevenka Bregović i Dino Šantl. Prisjetili su se predaja o lokalitetu Duplek, a oni su nam zajedno prenijeli obiteljsku priču kako je njihova prabaka Verona Zelić radila u šumi za grofa Feštetića. Prema vremenskom razdoblju riječ bi bila o Eugenu Feštetiću, posljednjem članu obitelji koji je boravio u Međimurju prije odlaska 1923. godine.
Dino Šantl upozorio je i na stare austro-ugarske karte na kojima se jasno vide pravilno trasirani šumski putovi. Glavni putovi pružaju se potpuno ravno, a presijecaju ih okomiti sporedni pravci, vrlo slično kao u brezovskoj šumi. Takvi su putovi bili pažljivo građeni i posipani sitnim šljunkom kako bi omogućili lakši prolazak konjskih zaprega kojima su se koristili grofovi Feštetići.
Tajna četiri ariša
Na jednoj od starih karata, upravo na sjecištu dvaju putova, ucrtana je zgrada. Mještani govore o dvorcu ili Starom gradu, iako je vjerojatnije da se radilo o lugarskoj kući, lovačkom objektu ili mjestu za odmor. Dodatnu težinu toj pretpostavci daje naziv dijela šume – Lugarovo, koji upućuje na nekadašnje prisustvo lugara.
Posebno zanimljiv detalj predstavljaju četiri ariša. Gotovo svi stariji mještani s kojima smo razgovarali spominju upravo ta stabla kao važan orijentir. I danas oni stoje u šumi kao nijemi svjedoci prošlih vremena. Takva stabla često su se sadila uz gospodarske ili reprezentativne objekte, pa nije isključeno da upravo označavaju mjesto na kojem se nekada nalazila građevina.
Svoja je sjećanja podijelio i Juraj Hamer. I on spominje lokalitet Duplek te govori kako je na kraju “prslavske šume” nekada postojao objekt. Prisjeća se ostataka zidane ograde i građevinskog materijala koji su se još mogli vidjeti, dok su stariji mještani pričali kako su kao djeca viđali Feštetiće koji su kočijama dolazili u ovu šumu.
Legende koje čuvaju prošlost
Uz povijesne činjenice, kroz ovakva istraživanja bilježe se i stare usmene predaje. Juraj Hamer prenio je i legendu prema kojoj grof Eugen Feštetić navodno nije bio biološki sin obitelji, već romsko dijete koje je zamijenilo novorođenče. U toj se priči spominje i lokalitet Ciganjščak, gdje su, prema predaji, nekoć živjeli Romi.
Istinitost ovakvih priča danas je teško potvrditi, no upravo su one dio nematerijalne baštine koja se prenosi s koljena na koljeno. One govore o načinu na koji su ljudi doživljavali svoju prošlost i predstavljaju vrijedan dio lokalnog identiteta, bez obzira na to mogu li se povijesno dokazati.
Zašto je važno bilježiti ovakve priče?
Možda četiri ariša doista označavaju mjesto nekadašnjeg lugarskog ili lovačkog objekta, a možda skrivaju još stariju priču koja tek čeka svoje istraživače. Svaka stara karta, svako sjećanje i svaka usmena predaja mali su dio velikog mozaika naše prošlosti.
Zato je važno bilježiti priče starijih mještana prije nego što zauvijek nestanu. One, zajedno s povijesnim dokumentima i tragovima u prostoru, čine kulturnu baštinu našega kraja. Čuvajući takve priče, ne čuvamo samo uspomene na prošlost, već ostavljamo vrijedno nasljeđe budućim generacijama koje će možda upravo zahvaljujući njima otkriti neke nove tajne međimurskih šuma.
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavio/foto: Željko Kraljić