Zlatko Korunić (62), poznato lice iz Zasadbrega, otvorio nam je vrata svoga doma povodom odlaska u itekako zasluženu mirovinu
Zlatko Korunić dobro je poznato ime među Međimurcima. Znaju ga folkloraši, političari, ljubitelji starih automobila, ali i oni unesrećeni.
Posljednjih 41 godinu, Zlatko je posvetio spašavanju ljudskih života brzinom i točnošću. Posao je to koji ne trpi pogreške, a i najmanji krivi pokret, može imati fatalne posljedice.
Tijekom svoje duge karijere, suočio se s brojnim prometnim nesrećama, infarktnim stanjima, odlučujućim vožnjama do Zagreba, porodima u vozilu, ali nažalost i stotinama vješanja, kao i onim najtežim slučajima ubojstava koja su potresla Međimurje.
Upravo zbog raznih stresnih situacija, morao je biti izuzetno čvrst karakter i odvojiti poslovno od privatnog. Njegova obitelj često nije znala što ga je taj dan dočekalo na poslu.
“Jednostavno ne govoriš ukućanima o svim intervencijama. Sjećam se, u vremenima prije interneta, roditelji su znali pročitati vijest o nekom ubojstvu, a ja sam na tome bio prije dva tjedna pa nisam ništa rekao”, iskreno će Zlatko.
Zlatni sat
Otkad postoji ispostava u Prelogu, Murskom Središću i Kotoribi, pacijenti kraće čekaju dolazak hitne pomoći, što naravno rezultira bržim zbrinjavanjem i pozitivnijim ishodima.
“Sve se to svodi na “zlatni sat”. To znači da pacijent koji je, na primjer, doživio infarkt, u roku od sat vremena mora biti u bolnici na stolu”, objašnjava nam Zlatko.
U doba kada OB Čakovec nije imala potrebne resurse za spašavanje pacijenata koji su pretrpjeli infarkt, Zlatkova je zadaća bila dopremiti ih u roku od 60 minuta u Zagreb na propuhivanje žila.
Kao iskusan vozač koji ima položene A, B, C i E kategorije, jurio je starom cestom do Zagreba hladne glave.
“Voziš skroz pod sirenama, opere te adrenalin, skroz si na lijevoj strani ceste. U glavi se moraš iz svega isključiti”, opisuje nam Zlatko.
Otkad je autoceste, sve je to puno jednostavnije, no uvijek postoje određeni ljudi koji se ne žele ili ne znaju maknuti vozilu hitne pomoći.
Niti jedna intervencija nije ista
Ako je nekome posao dinamičan, onda je to posao ekipe hitne medicinske službe. I iako niti jedna intervencija nije ista, djelatnici uvijek slijede isti postupak prilikom dolaska na mjesto nesreće.
“Ako dolazimo na prometnu, postoji indeks i postupak rada ABCD. Prvo provjeravamo dišne puteve, čak i prije sanacije manjih krvarenja”, govori nam Zlatko te dodaje da svake tri godine imaju edukaciju.
Naime, svi koji rade taj posao, moraju obnavljati licencu bez koje ne mogu obnašati dužnost. Edukacija traje tri dana tijekom koje prolaze sve moguće scenarije, potom slijedi pismeni dio s 30 pitanja, a na kraju usmeni od tri pitanja od kojih je jedan uvijek reanimacija.
“Odnedavno u bolnici imamo i dvoranu s lutkama na kojima možemo vježbati reanimaciju, a taj podsjetnik uvijek dobro dođe. Ako imamo malo slobodnog vremena, a pogotovo kada dođu novi, mladi kolege, onda zajedno prolazimo kroz sve te situacije”, govori nam Zlatko.
Iako je mogao ostati raditi do 65. godine, odlučio je da je 41 odrađena godina za državu uz noćne smjene i težak fizički rad, sasvim dovoljno.
Spomenuo nam je usput situaciju u kojoj je on, s još nekoliko vatrogasaca nosio osobu s više od 150 kilograma kroz nekoliko katova. Takve situacije nisu šala – jedan krivi pokret i ti kao radnik možeš završiti ili doživotno nepokretan ili u zatvoru.
“Treba znati kad otići, da se još nešto i proživi. Meni sad puno više vrijedi da se poigram s unucima, vidim s prijateljima… Nije sve u novcima”, iskreno će Zlatko.
Intenzivan posao traži ispušne ventile
Ne bi se svatko mogao naviknuti na smjenski rad u kojem prvi dan radiš 12 sati, drugi dan noćnu od 12 sati, pa dva dana dolaziš k sebi i nadoknađuješ san, ali Zlatko je to sve stoički izdržao.
Naravno, tu su i radni vikend, blagdani, propušteni rođendani, druženja, svadbe pa je i za sve to trebao imati razumijevanje i podršku najmilijih.
To je, dakako, pronašao u supruzi Mirjani s kojom je u braku 35 godina, sinovima Denisu i Danijelu, unucima Rafaelu (4) i Jakovu (1) te vjernom pratitelju, psu Lokiju.
Kako trenutačno koristi preostali godišnji odmor, osjeća se kao da je već u mirovini, a kod kuće mu nije nimalo čudno.
“Niti malo, baš mi je lijepo doma! Još dok vidim ovaj snijeg… A sad čuvam unuke, brinem o Lokiju, operem suđe…”, govori nam kroz smijeh Zlatko.
Limeni ljubimac iz ’90.
Svoje slobodno vrijeme voli ispunjavati brigom oko vinograda, voćnjaka i vikendice, član je Oldtimer kluba Međimurje i KUU Zasadbreg, vijećnik je u Općini, kao i u mjesnom odboru te predsjednik vijeća Međimurskog demokratskog saveza.
Njegov limeni ljubimac, Ford Sierra iz ‘90. godine, zapravo glasi na ženu Mirjanu jer su to naslijedili od njenog oca Petra.
Odlučili su ga ostaviti pa godišnje s njim naprave do dvije tisuće kilometara, a na njemu je još prva boja! Zlatkov auto iz snova je žuti Ford Capri sa šest cilindra, no njemu je dovoljna i njegova, odnosno ženina Sierra.
Za prijateljstva koja su stekli na druženjima s Oldtimer klubom, i Mirjana i Zlatko kažu da su neprocjenjiva. Nerijetko zajedno odvoze turu od 60-ak kilometara, što je za aute u godinama pozamašna brojka.
Kad se sve zbroji i oduzme, Zlatka čeka lijepa mirovina i još bolje društvo. Nakon četiri desetljeća teških scenarija i rijetko lijepih intervencija, izdvaja onaj posebno vrijedan življenja.
“Kad nekoga reanimiraš pa vidiš da su mu se prsti pomaknuli, da počinje davati znakove života, da mu se vraća boja… To je osjećaj koji se ne može opisati. Ti si nekome vratio život”, govori Zlatko.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavila: Janja Fabić
foto: privatna arhiva/EM