Oko 1921. godine u Dragoslavec je došao rudarski poduzetnik Đuro Barlek i on je prvi vlasnik i pokretač rudnika
Nakon 2. svjetskog rata Narodna vlast pravo istraživanja daje Ugljenokopu Mursko Središće pa posao nastavlja Gradsko građevno poduzeće Čakovec.
Godine 1952. dragoslavski rudnik preuzela je Poljoprivredna zadruga Lopatinec koja je nabavila motor i napravila uskotračnu prugu. Godine 1953. dnevni učinak proizvodnje je 10 tona, a 1954. godine Rudarsko poduzeće zapošljava 120 radnika. Rudnik je zatvoren 1. svibnja 1958.
Stari rudnik ugljena na području Dragoslavca potrebno je detaljno istražiti kao potencijal (u smislu isplativosti i sigurnosti za posjetitelje), te – ako postoje preduvjeti i interes vlasnika – revitalizirati kao prvoklasnu turističku atrakciju. Ovako je pisao Siniša Golub u travnju 2007. godine u Zelenom planu za općinu Sveti Juraj na Bregu.
Vraćamo se u prvu polovicu prošlog stoljeća i vodimo vas u Sveti Juraj na Bregu te donosimo zapis Josipa Črepa koji je pisao prema bilješkama Stjepana Horvata koji je pisao spomenicu jurjevskog kraja. Dio o rudniku u Dragoslavcu piše u trideset i petom dijelu svoje spomenice.
S Dragutinom Barlekom, unukom osnivača rudnika Jurja Barleka, prošetali smo do još slabo vidljivih ulaza u rudnik jer su zatrpani zemljom, te nam je dao što ima od pisanih materijala o rudniku.
„Juraj Barlek (1882. – 1953.), rođen u Očuri, Lepoglava, osnivač i prvi vlasnik rudnika ugljena u Dragoslavcu – Sveti Juraj na Bregu
Rudnik – ugljenokop u Dragoslavcu
Godine 1908. u Pleškovcu je imao krčmu Juraj Janušić na lokaciji gdje se kasnije nalazila prodavaonica Poljoprivredne zadruge. On je došao na zgodnu ideju kako bi uvećao svoje prihode. Naime, u blizini krčme iz zemlje su se opažali ugljenasti znakovi u njegovoj šumi kod Dragoslavca. Naslućivao je da bi tu moglo biti rudače ugljena pa je počeo s „istraživačkim radovima“. Počeo je dolje od ceste u grabi ispod brijega kopati. Nije se prevario jer je ubrzo došao do ugljena.
Kako tada s financijske strane nitko nije bio zainteresiran za ugljen Janušić je kopao ugljen samo za svoje domaćinstvo. Kroz nekoliko godina on je prestao s daljnjim iskopavanjem ugljena jer nije imao za to mogućnosti. Nije bio osposobljen niti opremljen za dublje kopanje i vađenje ugljena jer za takav pothvat nije imao financijska sredstva.
Oko 1921. godine u Dragoslavec je došao rudarski poduzetnik iz Očure, Lepoglava, Đuro Barlek koji se interesirao za taj ugljenokop i naslage ugljena. Ubrzo je saznao i upoznao se da takvih naslaga ugljena ima u Dragoslavcu pa je sklopio pogodbu s površinskim vlasnicima zemljišta da mu dozvole eksploataciju, a u prvom redu istraživanja u zemlji. Prvo se htio uvjeriti u debljinu naslaga, odnosno slojeva ugljena. Istovremeno je kod Rudarske komore u Zagrebu ishodio dozvolu za istraživačke radove.
Istraživanjem je došao do povoljnih naslaga ugljena kojeg je pod istraživačkom dozvolom eksploatirao niz godina kasnije. Međutim, Barlek nije bio štedljiv i slabo je stajao u financijskom pogledu. Zbog toga on nije mogao otvoriti pravi ugljenokop jer nije imao ekonomičnu računicu. Zapao je u velike dugove, a bio je dužan i svojim radnicima za neisplaćene nadnice.
Zbog toga su si sami radnici naplaćivali nadnice prodajom ugljena kojeg su iskopavali. Na takav način poslovanja uskoro je došlo do bankrota Barlekova ugljenokopa. Njegovi vjerovnici kojima je bio najviše dužan oduzimali su mu na privremeno vrijeme koncesiju na eksploataciju ugljenokopa sve dok ne namire svoja potraživanja.
Tako se to krparenje s ugljenokopom vuklo sve do kraja 2. svjetskog rata 1945. kada je Barlekovo pravo na istraživanje ugljenokopa u Dragoslavcu isteklo. Nova Narodna vlast dala je pravo na istraživanje i eksploataciju ugljenokopa u Dragoslavcu Ugljenokopima Mursko Središće. Međutim za Ugljenokop Mursko Središće taj mali ugljenokop nije bio interesantan pa isti nakon toga preuzima Gradsko građevno poduzeće Čakovec.
U daljnjim istraživačkim radovima došlo se do zaključka da radi tankog „fleca“, odnosno sloja ugljena, nije se više isplatilo investirati sredstva u daljnja istraživanja. No to nije bio kraj rudnika. Godine 1952. Dragoslavski rudnik preuzela je Poljoprivredna zadruga Lopatinec. Ona je proširivala ugljenokop i mehanizirala isti. Godine 1953. nabavila je motor i „štreku“ (uskotračnu prugu) po kojoj se je iskopani ugljen vukao iz jame na brijeg. Jer sve do 1953. po svim dosadašnjim poduzetnicima ovog ugljenokopa radnici su morali nositi ugljen iz jame na brijeg u koševima. Tako primitivan i težak rad nije se mogao dugo održati.
Godine 1953. nakon uvođenja minimalne mehanizacije u ugljenokop doprinijelo je da je dnevni učinak proizvodnje bio veći od 10 tona.
Godine 1954. osnovano je Rudarsko poduzeće u okviru Poljoprivredne zadruge. Ono je imalo i svoj radnički savjet i zapošljavalo je 120 radnika. Iste je godine u Dragoslavcu sprovedena elektrifikacija pa je naredne 1955. rudnik spojen na tu elektrifikaciju. Mehanizacija je također spojena na struju pa se uprava rudnika nadala boljim rezultatima proizvodnje. Međutim uz sve napore taj se rudnik nije mogao održati radi tankih slojeva ugljena. On je postao nerentabilan i došlo je do njegovog zatvaranja.
Ostaci ugljenokopa (dva okna) još su dugo ostali vidljivi. Ostala je i mala zgrada uprave Rudnika Dragoslavec koja je kasnije preuređena za prodavaonicu Poljoprivrede zadruge Lopatinec.
Ljudi iz Dragoslavca i bliže okoline dolazili su vaditi ugljen za sebe, ali i to je tijekom vremena prestalo. Nestali su tragovi tog primitivnog ugljenokopa. Vjerojatno bi se i na drugim mjestima našlo sličnih rudnika, ali su ukinuti i oni rudnici koji su nekada imali bogata i kvalitetna nalazišta ugljena. Radničko je zanimanje potpuno zamrlo u Međimurju.
Prestanak rada ugljenokopa u Dragoslavcu datira od 1. svibnja 1958. po odluci Narodnog odbora općine Čakovec. Rudnik nije imao rentabilnu proizvodnju i bio je u stalnim gubicima. Upravo je te godine rudnička mehanizacija bila na najvišem nivou i možda bi rudnik mogao poslovati rentabilno, ali su dugovi na osnovnim sredstvima bili preveliki.
Osim toga, pojedinci u upravi rudnika raznim su manipulacijama oštetili rudnik. Zbog toga je Narodna vlast ukinula dozvolu za daljnji rad ugljenokopa na štetu samog mjesta i radnika koji su ostali bez posla.
Vađenje ugljena na području Sv. Jurja na Bregu
Ugljeni sloj bio je debljine 0.6 m do 0.7 m, a kalorična vrijednost mu je bila niža od pekleničkog ugljena. Iskopani ugljen koristili su sami mještani okolnih sela.
I za vrijeme mađarske okupacije (1941. – 1945.) radila je jama. Rudnik Lopatinec, tako su ga zvali u ono vrijeme, u tom razdoblju proizveo je 2 005 723 tone ugljena ili prosječno godišnje 148 360 tona.
Zabilješka črepa
Prema pričanju mog sada pokojnog šogora Josipa Puklavca umirovljenika rođenog 1930. godine u blizini Dragoslavec Sela, a cijeli radni vijek je radio u Vukanovcu i u Štrigovi na rukovodećim mjestima(podruma i ugostiteljskog – vinogradarskog poduzeća). I njegov otac je radio u Vukanovcu kao kočijaš u navedenom poduzeću.
Pričao mi je, da su kao dečkići, đaci osnovne škole, išli dolje u tu jamu primitivnog rudnika s košarama. Jama (hodnik) nije bio osvijetljen i u njoj su tražili i prikupljali (blatni) ugljen. Čak su ga sa strane iz zemlje vadili. I kada su napunili košaru tada su istu morali po uskoj i strmoj stazi donijeti na cesti i sipati u ugljen u kola. Bio je to mukotrpan posao, pogotovo za djecu, pa i opasan od zarušavanja.
On s ocem punio je kola skoro cijeli dan. Nekad je on sam s tačkama došao po ugljen. Neka djeca su taj posao obavljala uz naknadu za par dinara ili za hranu. Bila su iskorištavana. Sve se to radilo bez nadzora.“ (ovo je bilo u vrijeme nakon što je prvi vlasnik Juraj Barlek bio napustio rudnik, op.a.)
Ovdje završava zapis Josipa Črepa. Kako smo prošetali od županijske ceste dolje u grabu do rudnika i nazad gore iz današnje perspektive je zaista nevjerojatno koliko su ljudi morali biti snažni, izdržljivi kako bi nosili u koševima uz strmi brijeg teške košare ugljena. I na kraju se još u zapisu spominju djeca. Teško možemo zamisliti kako se teško, mukotrpno i krvavo radilo da bi se preživjelo.
Naš sugovornik na ovom pohodu Dragutin Barlek dodao je da je prema njegovim saznanjima djed Juraj oko 1939. godine zbog financijskih problema otišao iz rudnika i preselio se u selo Brezje te da ga je preuzeo netko drugi tijekom mađarske okupacije. Uz rudnik u Dragoslavcu bilo je pokušaja iskapanja i u okolnim selima u Praporčanu i Vukanovcu ne bi li se pronašlo još ugljena.
U Listu Međimurje novinarka Aleksandra Ličanin je pisala o rudniku u Dragoslavcu 2015. godine pod naslovom „Rudnik koji pomiče zemlju i budi radoznalost“. Jedan od sugovornika bio je Antun Čurin koji je rekao da se rudnik nalazi u šumi na poziciji Jobovog brega i Jobove grabe te da je put bio ucrtan i na ruskim topografskim kartama iz vremena Drugog svjetskog rata, o čemu mu je pričao otac Franjo.
Otac mu je još pričao da su rudari morali iskopati dvije tone ugljena za osam sati rada. To su bili prvi kopači koji su bili bolje plaćeni. Rad u rudniku trošio je ljude na sve načine, ti su ljudi oko pedesetih godina svog života već bili fizički propali, oboljeli bi na živce, drhtali bi, bili agresivni.
Dragutin Barlek u tom članku govori da je jedan od ekstrema što je rudnik na najnižoj točki tog predjela, a odmah preko ceste je najviši vrh Međimurja Cimermanov brijeg. Kako se kopalo ručno i ugljen se nosio u koševima na vrh ljudima nije bilo ni malo lako.
Ljudi su se natjecali tko će ponijeti više pa se za nekog Cimermana priča da je mogao nositi 150 kilograma uz brijeg. Na vrhu su bili vaga i foringaši koji su čekali sa zaprežnim kolima da odvezu ugljen na otkup u Čakovec. Najveći otkupljivači bile su poznate poduzetničke obitelji Neumann i Graner, a njihove su bile Tvornica braće Graner, kasnije MTČ i Čateks.
Kada zapitate lokalne ljude u Svetom Jurju na Bregu o rudniku u Dragoslavcu često ne znaju o čemu je riječ i nisu čuli za rudnik. Zato bi bilo dobro na neki način ljudima približiti ovu priču, a u samoj šumi postaviti neke oznake i zapise za današnje i buduću generacije.
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio/foto: Željko Kraljić