Ima u Međimurju jedno malo mjesto, s oko tisuću stanovnika, koje se svake godine u ovo vrijeme s posebnim pijetetom i ponosom prisjeća hrabrih ratnika, koji su kao golobradi mladići otišli braniti ono najsvetije – svoju domovinu Hrvatsku!
– Bio je početak 1991. godine i već se počela naslučivati opasost koja prijeti od strane Srbije. Sjedilo je nas petnaestak, po običaju, u seoskom kafiću i razgovaralo o svemu. Onda je netko predložio i svi smo prihvatili: Idemo! Idemo branit domovinu. Javili smo se u policiju za redarstvenike, krenuli na ratišta, borili se… Mnogi su teško ranjeni, a neki posljedice nose još i danas. Trojica su poginula: Blaženko Flac, David Kukovec i Josip Šajnović, policajac rodom iz Zasadbrega, a živio je u Murskom Središću. Osim mene, ranjeni su i Srećko Lukman, Robert Šafarić, Goran Zadravec, Slavek Horvatić… – pripovijeda Miljenko Bakač, dok sjedimo u prostorijama tamošnjeg Nogometnog kluba, koji je omiljeno sastajalište mještana, ponajprije bivših dragovoljaca. Nogomet i DVD su im glavne preokupacije, ali suborce nikad ne zaboravljaju. I danas su im na Spomen obilježje u Perivoju Zrinskih u Čakovcu položili vijenac i zapalili svijeće. Da se ne zaboravi, da se pamte njihova djela i da mlade generacije znaju zašto su golobradi mladići svoj život položili na Oltar Domovine.
SLAVKO HORVATIĆ: Geler je još u vratu!
Oni preživjeli nerado pričaju što su sve prošli, vidjeli, doživjeli i čemu sve svjedočili u Domovinskom ratu. Jedan od takvih je i Slavko Horvatić (56) iz Zadabrega:
– Radio sam u čakovečkoj Ljevaonici, imao 21 godinu, ali nisam se dvoumio kad sam vidio poziv. Prijavio sam se 1. veljače 1991. u policiju, završio obuku za redarstvenika, a onda u lipnju otišao u Prvu brigadu Zbora narodne garde iz koje je kasnije nastala slavna Gardijska brigada “Tigrovi”. Ubrzo smo bili u Iloku, na Principovcu, gdje sam prvi puta osjetio borbeno djelovanje aviona JNA. Tu je poginuo suborac Predrag Jurčec iz Donje Dubrave. Bio je to šok za sve nas, ali smo shvatili da je počeo rat bez milosti. Prema potrebi na terenu, ratni put me vodio u Kostajnicu, Okučane, Glinu, Gradišku…
Bio sam i u neuspjelom proboju 31. listopada 1991. godine u Vukovar. Velik broj postrojbi bio je spreman ući u Vukovar preko Nuštra, pa Marinaca, Bogdanovaca… No, otpor je bio prevelik, poginulo je mnogo ljudi i naređeno nam je povlačenje. Tu me samo sreća spasila, jer mi je eksplozija rastrgala ruksak na leđima, mene odbacila, ali nisam bio ranjen. Kasnije odlazimo za Dubrovnik. Godine 1993. pozvan sam u 350. diverzantski odred Glavnog stožera, skraćeno DOGS. Obavljali smo zadatkie i u neprijateljskoj pozadini, izazivali pomutnju i strah, pogotovo na južnom bojištu. Prošao sam operaciju “Bljeska”, a onda i “Oluju” na pravcu Saborsko, Slunj, Vojnić, Vrginmost. U “Oluji” sam ranjen u vrat. Geler je još unutra!
U Hrvatskoj vojsci sam ostao sve do 2013. godine, prošao specijalnu obuku u Delnicama, Rakitju, postao padobranac sa više od stotinu skokova… Bio sam i u mirovnoj misiji u Afganistanu 2011. godine, a umirovljen sam u činu satnika – kaže Slavko Horvatić, izbjegavajući detalje, imena i mjesta. Prošao je krvave borbe, život mu je često bio u smrtnoj opasnosti… Danas je sretan uz suprugu Mirelu, kćerku Veroniku, tri unuke Ninu, Tenu, Taru i unuka Ante.
MILJENKO BAKAČ: Granata mu otkinula lijevu nogu, desnu slomila…
Miljenko Bakač (55) iz Zasadbrega imao je sličan ratni put:
-Ja sam se za redarstvenika prijavio 8. ožujka 1991. godine. Obuka za specijalnu policiju odvijala se prvo u Vinici, a onda smo poslani u centar za obuku u Erdutu. Kad su četnici napravili pokolj 12 policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991., krenuli smo skršiti pobunu i tu je ranjen Željko Pongrac iz Donjeg Mihaljevca. Kasnije smo vraćeni u Čakovec, a 18. lipnja sam već u Prvoj brigadi ZNG. Bio sam u Kostajnici, Okučanima, Glini, Novskoj, zatim u pokušaju proboja u Vukovar vodio teške borbe, pa onda u zapadoj Slavoniji…
I tu sam u Donjem Čagliću (trokut Lipik-Pakrac-Novska) teško ranjen 22. prosinca 1991. godine. Granata je eksplodirala u neposrednoj blizini, bilo je mrtvih, ranjenih… Meni je amputirana lijeva potkoljenica, imao sam prelom desne noge, slomljena rebra… Nosim protezu na nozi i 100 postotni sam ratni vojni invalid, druge grupe – kaže Miljenko Bakač, koji je umirovljen je kao časnički namjesnik HV.
Živi sa suprugom Gordanom, kćerkama Anom i Tijom i sinom Markom. Aktivan je u HVIDR-i i Nogometnom klubu, a iznad svega rado se druži s prijateljima. Ni on ne voli pričati o detaljima ratovanja. Pravi borci, koji su iskusili teške dane ratovanja, rijetko kad govore o njima. Rat nikome ne donosi dobro!
GORAN ZADRAVEC: Spasio me rafal iz podruma!
Goran Zadravec (55) iz Zasadbrega, nakon policijske obuke, krenuo je u zadnjoj grupi 11. rujna 1991. godine u Vukovar kroz tzv. Kukuruzni put. U grupi su bili tek izučeni policajci iz Varaždina, Čakovca, Ludbrega…
– Smjestili su nas u Tekstilnoj školi, a 14. rujna raspoređeni smo da reguliramo promet u Vukovaru. Tada je počeo opći napad četnika i JNA sa svih strana na grad. Prebačeni smo na Sajmište, gdje su se vodile najžešće bitke. Sa mnom je bio i Jean-Michel Nicolier, koji je poslije pada Vukovara stradao na Ovčari. Kasnije smo se raštrkali u manje grupe, po nekoliko dana smo bili bez hrane i vode, borbe su se vodile psa u prsa… Moju grupu 31. listopada 1991. zarobili su Arkanovi “Beli orlovi”. Od nas deset, osam su odmah poklali. Mladen Kerovec iz Sivice i ja bili smo u podrumu, koji je gorio. “Arkanovci” su tražili da izađem, na stepenice sam naslonio pušku i izašao pred cijev. Drugi mi je stao iza leđa, a ostali me okružili. Kad je Mladen htio izačio dobio je kundakom i otkotrljao se natrga u podrum. Strelovito sam razmišljao kako da se spasim? Već sam imao plan da udarim ovog ispred sebe, zgrabim njegovo oružje, a onda što bude bude! U tom trenutku iz podruma se prolomio rafal. Sva četvorica “Belih orlova” pala su pogođena. Srećom, meni ništa. Iz podruma je zapucao Mladen Kerovec, pokosio sve, a mene je spasio Arkanovac koji je stajao točno iz mene i dobio nekoliko zrna. Pobjegli smo prema zapovjedništvu HV i nastavili borbu do 17. studenog 1991., dan prije pada Vukovara. Već je bilo jasno da spasa nema i tog dana krenuli smo u proboj prema Vinkovcima. Moram reći da su nam dragocjene informacije dali dr. Vesna Bosanac i povjerenik Vlade RH za Vukovar, Marin Vidić Bili. Mladi Jastreb je već otišao, a naša grupa za proboj brojala je oko stotinu ljudi. Doktorica Bosanac tada nas je uputila da slijedimo dalekovod i nikako da ne palimo voki-toki i druga sredstva komunikacije, jer neprijatelj prisluškuje. Poslušali smo i krenuli oko 17 sati. Pregazili smo rijeku Vuku i hodali u najvećoj tišini. Kiša, blato… U mraku smo mogli preko kukuza primijetiti siluete neprijateljskih tenkova, cijevi topova… Vjerojatno nismo ni disali. Pred jutro, oko 5 sati, stigli smo blizu Vinkovaca, ali nismo točno znali smjer. Malo skretanje sa trase moglo bi biti pogubno. Da nas uhvate, četnici bi nas pobili kao pse. Tada smo odlučili uključiti voki-toki i pozvati naše. Bio je još mrak, a sve oko nas su se u daljini vidjela svjetla. Kako se orijentirati. I onda se netko u Vinkovcima dosjetio, uplio reflektore i uperio ih u nebo. Tako smo spašeni, a da nije stradao ni jedan čovjek. Te noći prešli smo više od 40 kilometara – prisjeća se Goran Zadravec.
Kasnije je vraćen u Čakovec, radio je na osiguranju osoba i delegacija, a 1994. godine ulazi u 8. lakojurišnu gardijsku brigadu Pula. Odlazi u Metković, Mostar, Južno bojište… Ulazi u 34. inženjerijsku bojnu Čakovec, sudjeluje u “Oluji” i operaciji “Una”, u kojoj je poginulo mnogo naših vojnika. Umirovljen je kao stožerni narednik 2007. godine. Udovac je, ima sina Luku i kćer Martinu. Aktivan je u udrugama u svom mjestu, rado pomaže i prjateljima kod gradnje i slično.
O ovim istinskim herojima iz Zasabrega moglo bi se još mnogo toga napisati, ali i na ovo su teško pristali. Puno je takvih neznanih junaka, koji su svoju mladost, a nerijetko i život, dali svojoj Domovini. Zato im ova, ali i sve buduće generacije Hrvata moraju biti zahvalne na svemu.
P.S. Bilo bi vrijeme da se u Zasadbregu konačno postavi pravo spomen obilježje s imenima poginulih, ranjenih i svih drugih branitelja iz tog mjesta. To je najmanje što ovi golobradi ratnici i heroji zaslužuju!
preneseno s: www.medjimurski.hr
objavio: Ivica Jurgec
foto: Ivica Jurgec/arhiva