Učiteljica Gordana Kolarić iz Čakovca većinu je svog radnog vijeka provela u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Općini Sveti Juraj na Bregu
čiteljica razredne nastave Gordana Kolarić iz Čakovca, dugogodišnja djelatnica Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića u Općini Sveti Juraj na Bregu, 31. kolovoza 2025. godine službeno odlazi u mirovinu. Iza nje je 42 godine predanog rada u prosvjeti, rada koji je obilježilo više od deset generacija učenika, mnoštvo osmijeha, školskih briga, suza, veselja i bezbroj uspomena.
Za portal eMeđimurje prisjetila se svojih početaka, trenutaka tijekom dugog staža i življenja za uzvišeno zvanje, ali i otkrila čime će se baviti u mirovini.
Svako dijete je posebno
Kad govori o svojoj karijeri, čini to s osmijehom i toplinom jer govori o – djeci. “Svi su moji učenici bili posebni – dobro odgojeni, pametni, lijepi. Najviše me držala snaga njihove iskrenosti, pogotovo onih malih u prvom razredu. Njihov smijeh bio je moj pogon, njihova znatiželja moj izazov”, kaže učiteljica koja je svojim učenicima bila mnogo više od nastavnice.
O tome svjedoče i spomenari koje su joj poklanjali učenici četvrtih razreda, “njezini” kada ih je ispraćala u više razrede. Puni su sjećanja učenika na učiteljicu Gordanu, fotografija, zajedničkih trenutaka, ali i poruka zahvalnosti koje svjedoče o tome koliko je Gordana Kolarić značila svojim učenicima.
“Duša ozdravi kad je s djecom”, glasi jedna poruka, a učiteljica Kolarić se slaže. “Volim biti među djecom, na izvoru mladosti i života. Zanimaju me njihove priče, njihove brige i što ih veseli. S njima je čovjek uvijek mlad u srcu.”
Počeci kao iz priča Mate Lovraka
Karijeru je započela u maloj školi u Donjem Mihaljevcu, u staroj zgradi s kaljevim pećima koje su učitelji morali sami ložiti ako bi htjeli toplu učionicu.
“Bila sam gradsko dijete, nikad prije nisam palila vatru. Mi smo doma imali grijanje na plin! A tek putovanja autobusima… Nikada prije nisam putovala, sve mi je u Čakovcu bilo dostupno biciklom na par kilometara. No koliko je ta strana posla bila iscrpljujuća, toliko je rad s djecom iz Donjeg Mihaljevca i Svete Marije bio pun novih iskustava, novih informacija, pogleda u njihove živote.
Jedva sam čekala što će biti sutra, što ću ja novoga naučiti od njih. Zahvaljujući kolegici Mariji Slaviček, kasnije Bobić, brzo sam zavoljela taj kraj i njegove ljude. Ona mi je pokazala naselja, otkrila mi je običaje ljudi i njihov način života. Prvi put sam u Donjem Mihaljevcu jela domaći kukuruzni kruh i naučila što su to majge. A zabave u Svetoj Mariji nikada neću zaboraviti.”
Kreda i ploča
Tijekom radnog vijeka predavala je u više škola – osim Donjeg Mihaljevca, radila je u Ivanovcu, II. osnovnoj školi u Čakovcu, u Pribislavcu, Zasadbregu i zatim u OŠ Ivana Gorana Kovačića gdje je provela najveći dio svog radnog vijeka. Iako je završila Ekonomsku školu, srce ju je ipak odvelo na Učiteljski fakultet u Čakovcu. “Brojke i šiljenje olovaka nisu me nikad zanimali. Željela sam raditi s djecom, to je bila moja stvarna želja.”
Tehnologija u školstvu se tijekom njezine karijere dramatično mijenjala, ali ona je sve novine prihvaćala s entuzijazmom. “Volim tehnologiju. Naučila sam koristiti računala, dijaprojektore, grafoskope, magnetne trake… Ali kreda i ploča – to je temelj sata. Taj način rada meni je uvijek bio najbliži.”
Vesela Međimurka
Posebno je ponosna na svoj folklorni rad u školi, što i ne čudi jer je od djetinjstva članica KUD-a “Veseli Međimurci”.
“Od kada sam došla u OŠ Ivana Gorana Kovačića, folklor je sastavni dio škole. Vodila sam folklornu grupu 37 godina, sudjelovali smo u svim školskim priredbama, na sajmovima, pa čak i na Vinkovačkim jesenima. Završila sam i školu folklora. Folklor mi je bio kao adrenalin – dobili bismo dvije minute na pozornici, a ja bih htjela još dva sata.”
Podučavala djecu koja danas imaju vlastite unuke
Tijekom 42 godine iz školskih je klupa otpratila više od deset generacija djece. “Podučavala sam učenike čija su pak djeca kasnije došla u moj razred, a bilo je slučajeva kada sam bila razrednica i njihovim unucima”.
Da je ostavila veliki trag u životima svojih učenika, svjedoči i činjenica da ju dan danas s radošću prepoznaju i pozdravljaju njezini bivši učenici.
“Nekada im se ne sjetim imena, no uvijek ih nešto odaje – osmijeh, pogled u očima, crte lica koje se dobro sjećam iz njihovog djetinjstva. Uvijek postoji ta neka točka po kojoj ih prepoznaš.”
Sjeća se i posebnih učenika koji su se istaknuli – Asja Vidović, danas dramska umjetnica, Marta Modrić i Iva Toplek, liječnice, policajac Darko Perko – sve su to djeca koju je s ljubavlju pratila u njihovim prvim školskim koracima.
Ispunjena mirovina
U privatnom životu Gordana Kolarić živi sretno i ispunjeno. Sa suprugom Željkom, kojeg je upoznala još kao šesnaestogodišnjakinja u KUD-u “Veseli Međimurci”, u braku je već 43 godine. Zajedno imaju dva sina – Gorana (40) i Nevena (36) – i trogodišnjeg unuka Luku, koji će sada biti njezin novi “učenik”.
“Željko me uvijek podržavao u svemu. On je jedno prekrasno i veselo stvorenje koje je mene guralo naprijed. Sad kad ja idem u mirovinu, on se šali da ide raditi u Njemačku”, kaže kroz smijeh.
Mirovinu planira ispuniti šetnjama, oslikavanjem i ukrašavanjem tikvica, boravkom u prirodi i druženjem. “Imamo šumu pokraj kuće, volimo i ribolov, i gljivarenje. Uživat ćemo u životu”, dodaje sa zaraznim optimizmom.
Najviše se pak nada zdravlju. “Zdravlje je najvažnije. Sve ostalo je došlo i prolazi. No ono što ostaje je srce puno ljubavi i sjećanja na djecu koju sam učila. To se ne zaboravlja.”
Za kraj našeg razgovora prisjetili smo se jedne poruke učiteljici Gordani Kolarić iz učeničkog spomenara: “Najbolja učiteljica uči iz srca, a ne iz knjige.”
preneseno s: www.emedjimurje.hr
objavio/foto: PB